Hajla

Planina Hajla, uspon koji sam dugo iščekivala

Oduvijek mi se  ime ove planine – “Hajla”,  činilo nedostižnim u ljepoti. Sam zvuk koji se ispusti kad se izgovori , govori o njenoj specifičnosti. Bar se meni tako činilo. I već  dugo vremena sam planirala da se uvjerim da li je ta moja mladalačka pretpostavka istinita. Da li je Hajla stvarno toliko lijepa, kao što joj ime kazuje.

Hajla se nalazi na granici između Crne Gore i Kosova, južno od Rožaja. Pripada istočnom dijelu Prokletija. Raspitivala sam se kako da stignem do njenog vrha. Nije da nisam. Uvijek je bilo nekih prepreka. Jednodnevni i samostalni odlazak nije dolazio u obzir. Svi su mi rekli da je moguće ići isključivo uz pratnju vodiča.

Već nekoliko godina se u Rožajama održava memorijal “Tragom nestalih – Sjećanje na Halita Nurkovića”, u okviru kojeg se organizuju planinarski maraton i planinarski pohod na Hajlu. Memorijal je posvećen svim nestalim licima u minulim sukobima i posebno Halitu Nurkoviću, taksisti iz Rožaja, koji je nestao na Kosovu prije 17 godina. Memorijal organizuju Halitove ćerke. Bila sam upoznata i sa Memorijalom i sa razlozima za njegovo održavanje iz emisije “Bez granica” i dnevne štampe.  Odlučila sam da im se pridružim iz više razloga.

Do Rožaja je potrebno tri sata vožnje, pa smo sa Zlatice krenuli u 6 sati. Stigli smo tačno na vrijeme da propratimo nastup folklora, koji je uveličao start maratonaca. Ostali učesnici su se smjestili u desetak džipova, a mi smo ih pratili svojim autom do momenta kad to više nije bilo moguće. Naime, iz Rožaja se ide prema graničnom prelazu Kula nekih desetak kilometara, a zatim se skreće lijevo i vozi solidnim makadamskim putem upola manja dionica. Kad se pređe na slabiji makadamski put, mali auto tu više nije prispio. Ostavili smo ga sa strane namjeravajući da put nastavimo pješke. Imali smo sreće da upravo u tom momentu pored nas prođe kamion koji nije bio prebukiran. Tek kasnije sam imala prilike da osmotrim kako je bio dobro “potkovan” za put koji je prevalio.

Hajla, RožajePut je vijugao kroz šumu, a pošto je kamion bio otvoren, glavna nam je briga bila da se sačuvamo od grana. Bio je problem i održati se “u sedlu” prilikom odskakanja koja su bila sve češća i sve veća. Okolinu sam samo letimično uspijevala da osmotrim, ali o fotografisanju nije bilo pomena. A bilo je šteta, jer sam ispod oka uspjela da osmotrim nekoliko potočića a kad smo izašli iz šume, pružio se prelijepi vidik na obronke Hajle. Kamionom smo stigli do planinarskog doma “Grope”. Bili smo poslednji u koloni, pa kad smo stigli, ostali su se već bili rasporedili i “zauzeli busije”. U gužvi sretosmo i jedno poznato lice. Esad Kočan, novinar i izvršni direktor Monitora je prethodnog dana, u okviru manifestacije promovisao svoju novu knjigu.

Dio onih koji su planirali uspon su ranije napustili džipove i startovali sa niže pozicije. Realno procjenjujući svoje sposobnosti, zaključila sam da ću biti prezadovoljna  ako se popnem i ovih 400 i nešto visinskih metara, koliko dijele planinarski dom i vrh Hajle. Pošto trenutno nije bilo zainteresovanih za uspon, raspitali smo se za početak staze i krenuli sami. Esad nam je poželio srećan uspon, vajkajući se što i on ne može da nam se pridruži.

Hajla, RožajeDo vrha vode dva putića. Mi, kao po običaju, nikad ne uspijevamo prosto, ako može i komplikovano. Pošto je na početku travnati dio, a postoji staza i desno i lijevo, mi smo ugledali ovu desno, kojom nismo htjeli da idemo. Lijevu nismo vidjeli jer je ubrzo sa livade skrenula u šumu, a nama je to promaklo. Uglavnom, znali smo da moramo stići do prevoja, što smo i uradili i to direktno. Nije to bio najpametniji izbor, ali je rezultirao ciljanim usponom, gdje smo se konačno dokopali markacija. Staza je, inače, savršeno markirana, osim ove male zbrke na samom startu. Ili su nama već potrebne i naočare za daljinu  a da toga nismo svjesni.

HajlaPrije samog prevoja smo bacili pogled unazad, zadovoljni koliko smo prešli jer se dom vidio kao mala plava tačkica u sredini. Ljudi iz doma su se vjerovatno čudili što se pentramo tuda, a ne po stazi, ali je bitno da smo bili na pravom putu. Pravac kretanja u odnosu na dom je jugoistok. Kad smo se domogli grebena, naišli smo na lijepi cvjetni proplanak sa koga se pružao pogled prema Ahmici i brojnim drugim planinama, kao i prema Rožajama.

HajlaKada se stigne do grebena Hajle, naglo se mijenja pravac prema sjeverozapadu. Uspon nije težak. Čak i ja, koja sam već u više navrata najavila odustajanje od pentranja zbog evidentnog manjka kondicije, nisam imala nikakvih problema da stignem do početka grebena. Hodanje po grebenu je prava pjesma. Vrlo lagano se povećava visina a pogled trči na sve strane, ne zna kud bi prije. Ipak, mora se vrlo pažljivo hodati jer u jednom momentu staza ide samom ivicom grebena pa dah zastane iz dva razloga: ljepote pogleda i straha od potencijalnog klecanja koljena koje se ne bi tako bezazleno završilo. :)

HajlaDo najvećeg vrha, koji se takođe zove Hajla (2403 metara), ide se uglavnom preko kamenja, ali ono u prirodi djeluje pitomije nego na slici. Mada, mora se priznati da sam ja, inače, veoma blagonaklona prema kamenju i baš mi dobro ide hodanje po istom.

HajlaVrlo brzo i lagano, bez napora, jer je najveći napor već bio za nama, došli smo do vrha. Tu smo napravili pauzu za fotografisanje i razgledanje pokušavajući da se orjentišemo i otkrijemo šta sve uspijevamo da vidimo.

Hajla

 

Priznajem da u tome nismo bili najuspješniji i da smo bili razočarani što nije bilo nikoga u blizini da nam u tome pomogne. Sem toga, vazduh nije bio prozračan pa je vidik bio dosta maglovit. Dok smo poskakivali u kamionu, gospodin, koji je poznavalac planine, a i jedan je od onih koji je postavljao markacije do vrha, nam je nabrojao šta ćemo sve sa vrha uspjeti da vidimo: Bjelasicu, Komove, Durmitor, Karanfile, čak i Prištinu. Gospodin nije bio pored nas da nam to i pokaže, a mi smo sa sigurnošću locirali samo Ahmicu. Ostalo su bila nagađanja. :) Južna strana Hajle pripada Kosovu. Dok je naša strana okomita i stjenovita, na suprotnoj strani je puno blaža padina.

Hajla

 

Tu negdje je Rugovska klisura kojom teče rijeka Bistrica u kojoj sam ja prije više od 4 decenije napravila prve plivačke korake. Dok sam, pokušavajući da se orjentišem, prizivala uspomene, pridružila su nam se 4 planinara. Riječ po riječ i dođosmo do toga da je jedan od njih bio prvi komšija moga ujaka u Kosovom polju. Čudima nikad kraja. Nema dileme da smo se nekad, u ranom djetinjstvu, viđali bar u prolazu.

Povratak je bio pjesma. Popeli smo se za 2 sata i 20 minuta, a spustili za nešto više od sat vremena. Sad smo do kraja išli markiranom stazom, desno, kroz šumicu. Odavno mi neka planinarska staza nije bolje legla.

Hajla

Tokom povratka smo se mimoišli sa nekoliko grupa koje su hrlile ka vrhu. Pored planinarskog doma je bilo dosta raspoloženih i mladih i starih učesnika memorijala. Bili su tu i izviđači, a pridružili su se i planinari iz Bosne i Hercegovine.  Bili smo zadovoljni što smo poranili i došli na  ovu manifestaciju koja zaslužuje svaku pohvalu.

Posle peripetija da stignemo do parkiranog auta, pred sami mrak, uputili smo se ka Podgorici. Kad smo se primakli Beranama počela je jaka kiša s grmljavinom, ali smo mi već bili na sigurnom. Pred nama je bilo  tri sata oprezne vožnje. A nije da nismo bili umorni. Ipak smo mi ljudi u godinama. Kad smo se domogli Međuriječja, brojeći minute do kuće, zastoj. Puna dva sata smo čekali u koloni, a nismo ni narednih dana uspjeli da sazamo razlog za to. Tako smo se kuće dokopali pola sata posle ponoći, a ujutro u 6 sati je bio start novog radnog dana.

No, nismo zažalili. Ja sam bila presrećna što sam konačno ispunila svoju davnu želju da se popnem na Hajlu. Tako sam ovog ljeta uspjela da štrikiram više planiranih “putovanja” i vodim protiv Ivana najmanje 2:0. :)

I za kraj, da ne zaboravim na cvijeće. Cvijeća je na Hajli bilo u izobilju. Nije se razlikovalo po vrstama u odnosu na poljsko cvijeće koje sam do sad viđala po našim planinama. No, bilo je razlike. Cvijeće na Hajli je bilo krupnije od svojih drugara sa drugih destinacija. Pošto mi je teško da nosim aparat u ruci dok se uspinjem, mnoge cvjetove sam samo pomilovala pogledom i divila se njihovim bojama i veličini. Prvi put sam vidjela sestru od tetke bijele rade koja je imala lila boju, ali se to na fotografiji ne uočava. Zato se ovaj buketić nametnuo kao najljepši.
Hajla

3 thoughts on “Planina Hajla, uspon koji sam dugo iščekivala

  1. Postovana Jasna,
    Radovno citam Vase utiske sa putovanja po crngorskim planinama ciji sam zaljubljenik.

    Posebno mi se dopada Vas utisak o Hajli koju zelim da posjetim ovog mjeseca.

    Da li eventualno imate kontakt telefon osobe koja je planinar i vodic na Hajli?

    Srdacan pozdrav,

    Zivka Radnjic iz Kotora

    1. Poštovana, 21. i 22.07. se održava Memorijal Tragom nestalih. Najbolje je da kontaktirate organizatore pa tada da pođete. Nemam kontakte planinara ili vodiča. I ja sam posjetila Hajlu tokom prošlogodišnjeg memorijala. Pozdrav

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>