Bokokotorski zaliv je jedan od najljepših, bar u ovom dijelu svijeta. I to ne kažem zato što sam lokal patriota. I ne kažem zato što sam vidjela puno zaliva, pa zaključila na osnovu toga. To su uradili drugi, daleko veći putnici i poznavaoci “zalivskih” prilika od mene. Ovaj zaliv je inspirisao pjesnika moga djetinjstva, Aleksu Šantića, da napiše, sigurno jednu od najljepših pjesama o zalivu na svijetu.

“Nikada se tebe nagledao ne bih…”

Kako je zaliv okružen planinama, tako postoje i brojni vidikovci sa kojih se može baciti pogled na njega. I mogli bismo se prepirati do sjutra da li je ljepši pogled sa puta od Njeguša prije tunela, sa vidikovca na Lovćenu, sa Svetog Ilije ili Svetog Andrije. Ne bismo se složiti. Jer, iskreno, i ja, koja sam zaliv gledala sa svih nabrojanih vidikovaca, ne bih mogla da se odlučim. Ovo je jedan za užu konkurenciju. Sa puta Risan–Grahovo.Često sam obilazila mjesta u zalivu, pa sam došla na ideju da za vas, koji niste detaljno prešpartali ove predjele, napravim kratku rekapitulaciju. Pretpostavljam da većina pred očima ima ovu sliku zaliva .

No, kad se nađemo “na terenu”, kad treba pogoditi koje mjesto ide posle kojeg, koje se vidi preko puta kojeg, ide malo teže. Pred vama je jedan kratak vodič od Rosa do Njivica. Polazna tačka je kružni tok između Kotora, Tivta i Luštice. Na kružnom toku, iz pravca Budve, skreće se na trećem skretanju, lijevo. U pokušaju da “uhvatim red” do Rosa sam pošla obilaznim putem, preko Mirišta i Žanjica.

O Luštici sam već pisala. Relativno skoro sam je otkrila i njome sam skroz oduševljena. Pamtila je i bolja vremena, a razni investitori najavljuju veliki progres. Ja sam staromodna. Radije bih se vratila na ono ranije. No, niko me ništa ne pita. U svakom slučaju, Rose se još uvijek drže. 🙂

Od Rosa se ide ka Krašićima (koji, na žalost, nisu vrijedni pomena, po dobru), a zatim do Bjelila, koje su jedno simpatično mjestašce, idealno za najljepšu fotografiju sa mora. Put nas vodi ka tivatskim Solilima. Vrijedi se zaustaviti, fotografisati Lovćen, prošetati duž novouređene staze za posmatranje ptica, čak i kad ptica nema. Jer ja nešto ne bijah te sreće da ih ugledam iz 2–3 navrata koliko sam navraćala tuda. Mora da sam uvijek bila u pogrešno vrijeme.

Odavde, pravac Tivat. To je jedan od primorskih gradova koji se često spominje u posljednje vrijeme. Nije sve za pohvalu, imalo bi se šta i popraviti i promijeniti, ali je nesporno da turisti vole da odu u Tivat. Pa, ko voli, nek izvoli. Ko ima više para, pravac u Porto Montenegro.

Za one sa plićim džepom, ili drugačijim ukusom, odlično je i šetalište. Ja uvijek biram njega i terasu restorana Prova na kraju šetališta, sa koje se gustira piće i jedu najbolji kolači, s pogledom na pučinu, uz zvuke talasa.

Ostavljamo Tivat, uz obećanje sebi da ćemo tu doći i drugi put, na duže zadržavanje. Put vijuga tik uz obalu. Preporučujem da vozač gleda samo na put (jer je uzak i pun krivina), a da mu saputnik “prenosi” ljepote koje ugleda naokolo. Zato je poželjno češće zaustavljanje da bi i vozač uživao u pogledu i da se napravi pokoja fotografija. Brzo se stiže do Lepatana. Trajekt nas je čekao, ali, mi smo ga ignorisali. Pošli smo dalje putem.

Uskim, krivudavim putem, uz samo more, prolazimo Stoliv, ali se neizostavno zaustavljamo i zadržavamo u Prčanju.

Nije Prčanj veliki, ali na svakom metru njegovog prostora ima nešto zanimljivo da se vidi. Brojni su vjerski objekti iz različitih perioda. Mislim da se, bar kod nas, malo gdje može naći takva koncentracija crkava i katedrala po jedinici površine. Svaki objekat ima određeni istorijski i kulturni značaj, ali ja nisam znalac po tom pitanju. Na mene je, vizuelno, najveći utisak ostavio Bogorodičin hram. Pogled kvari ova žica od struje, ali ne umjedoh je izbjeći, a fotošop ne koristim.

Preko Mua, koje je uzuzetno simpatično primorsko mjestašce, sa prilično očuvanom autohtonom arhitekturom, stižemo u Kotor. O Kotoru sam već pisala posebno, a i mnogi drugi o njemu pišu, širom svijeta. To mi je jedan od omiljenih gradova. Ne samo primorskih. Postao globalno popularan, što preko kruzera, što dobijanjem raznih pozitivnih kritika na svjetski poznatim sajtovima, pa ja nemam šta da pridam, sem da dodam jednu fotografiju sa pogledom na zidine iznad grada.

Ko se ne popne do vrha zidina, nije imao rašta u Kotor dolaziti. 🙂 Pogled na Kotor, prije svega, ali i na veći dio zaliva (sa vrha zidina) je jedan od onih pogleda koje sam nabrajala na početku teksta.

Preko Dobrote, gdje se put odvaja od morske obale, stižemo do Ljute i Orahovca gdje se put opet vraća uz obalu. Tokom ove etape, pogled je prikovan za more, jer desna strana nema šta da ponudi, sem novoizgrađenih kuća i zgrada. Stižemo do Perasta gdje je zaustavljanje obavezno. Po mom mišljenju, Perast je, kad je o mjestima na našem primorju riječ, otišao najdalje u zaštiti i očuvanju autentične arhitekture i  izgleda mjesta. To su, naravno, registrovali i turisti. Umjesto slike obale, evo jedne iz brodića na putu ka Gospi od Škrpjela, jednoj od atrakcija Perasta i primorja uopšte.

Nedaleko od Perasta je Risan. I u njemu se morate zaustaviti. U Risnu se nalazi Rimski mozaik iz drugog vijeka, neprocjenjivo istorijsko i kulturno blago.

Nastavljajući put od Risna, stižemo u Lipce u kojima se nalazi još jedan nevjerovatni kulturno istorijski spomenik, praistorijski crteži. Na žalost, nismo imali sluha da prepoznamo značaj ovog mjesta. Postoji neka stidljiva oznaka i putić kroz rastinje. Na kraju puta nema oznake koja bi uputila posjetioca šta treba da pogleda. Nikakav detaljniji natpis. Velika šteta i zadatak za nekog turističkog poslenika zaduženog za ovaj dio obale. Tablu smo mi oslobodili grane koja ju je zaklanjala, a crtež je pri dnu stijene na drugoj fotografiji, jer ja nisam umjela bliže da priđem. Čuh da može. Ali, kasno.

Put nas vodi do Morinja. Na izlazu iz mjesta je smješten restoran Ćatovića mlini, nadaleko čuven i, za ljubitelje prirode, vjerovatno najljepši restoran na našoj obali. Kulinarsko umijeće ne mogu da komentarišem jer sem kafe i čaja, nisam ništa degustirala. Ali, da je ambijent prelijep, jeste.

Od Morinja do Kamenara se prolazi pored najužeg dijela zaliva, zvanog Verige, gdje smo trebali da ugledamo velelepni most. Ali, začudo, još ga nema. 🙂 I iskreno se nadam da ga neće ni biti. U Kamenarima opet čeka parkirani trajekt, ispred kojeg je red prevoznih sredstava raznih vrsta. Prolazimo pored Bijele, nekad čuvenog brodogradilišta i stižemo do mjestašca po imenu Đenovići. Ono je poznato iz pjesama, po paradi koja kroz njega prolazi tokom čuvenih Dana mimoze i po fenomenalnom restoranu Papagaj, koji je nezaobilazno mjesto za svraćanje. Divna atmosfera, more na dohvat ruke, dobra hrana i pristupačne cijene su ono što preporučuju ovaj restoran. No, ipak, za moj ukus, najvažnija je dobra muzika, o kojoj se u ovom restoranu baš vodi briga. Ukus DJ-a restorana se poklapa sa mojim, a ja sam baš razmažena po tom pitanju. To što je vlasnik restorana moj prijatelj, nema baš nikakve veze sa ovim pohvalama. Ja sam objektivna osoba. 🙂

I tako stižemo i do Herceg Novog i Igala. Prošetamo šetalištem 5 Danica, obiđemo manastir Savina, svratimo i na Kanli kulu, a Španjolu ostavimo za sledeću posjetu. Pođemo do Starog grada i na kraju je obavezno piće u čuvenoj Gradskoj kafani.

Uživajući u pogledu sa terase kafane, zaključimo da ne moramo ni ići do Njivica, jer odatle pogledom dobačamo do tamo. 🙂

Onda se lagano vratimo trajektom i planiramo (bar) dnevne posjete mjestima koja su ostavila najbolji utisak. Ovo, naravno, važi za stanovnike Podgorice, Nikšića, Cetinja, ili kojeg primorskog grada, mimo zaliva. Naravno, turisti koji dođu na naše primorje, vjerovatno i bez moje preporuke naprave ovu turu, jer se unaprijed obavijeste šta sve treba da se obiđe i vidi. Odavno je prošlo vrijeme turista koji se po čitav dan prže na suncu. 🙂