Kroz Katunsku nahiju, proljeću u čast

Prvi dan proljeća, ove, 2016. godine, osvanuo je sunčan, kako je i prognozirano. Poklopilo se da padne u nedjelju, pa je odluka o izletu u čast prvog dana proljeća, donešena konsenzusom.  Pripreme su počele prethodno veče, razmatranjem destinacija. Odluka je pala: uspon na Garač. Nismo se peli nikad, a vidjesmo i da nije tako lak zalogaj: skoro 3 sata uspona, preko 700 metara visinske razlike. Opremismo se više voljom, nego realnim pretpostavkama u zdravlju i kondiciji. Volja je do sad uvijek činila čuda. Pročitali smo gdje je polazna tačka i da je staza obilježena. Od Podgorice se, na kružnoj raskrsnici ispred Danilovgrada, skreće lijevo, prema Čevu. Do Čeva smo već išli prije 3 godine, pa smo znali da nas očekuje loš put.  Put se sve vrijeme penje, te s lijeve strane, u dolini ostaje selo Zagarač. Već smo stajali ranije da ga slikamo. Prelijepo izgleda. Danas je bilo malo manje zeleno nego prije 3 godine u junu, od kad je ova slika.

Zagarač
Zagarač

Put je uzak i prepun krivina. Možda je od svega najgore što je baš propao, pa smo se toliko istreskali da sam pomislila da bi bila dobra preporuka nekome ko ima kamen u bubregu da se ovuda provoza. Nema šanse da se kamen ne bi pomjerio. No, sve se trpi za dobro planinarenje. Kada smo došli do table za Gornju Markovinu (gdje je, po informacijama s interneta, trebao da bude početak markirane staze), od markacija ni traga. Po takvom terenu bi bilo neodgovorno ići bez njih. Što je još gore, dobar dio Garača sa te strane se dimio od požara. Nije bilo plamena jer je vegetacija slaba, ali se širio priličan dim. Tada smo definitivno odustali od prvobitnog plana. Penjemo se radi uživanja u pogledu i zbog čistog vazduha a ne da se borim protiv dima. Garač, do daljnjeg, ostade neosvojen. “Prestrojismo” se u hodu. Odlučismo da odemo do Čeva i Ivanovih korita. Čevo je simpatično mjesto koje nam je, od prethodne posjete, ostalo u lijepom sjećanju.

Čevo
Čevo

Vlasnik kafane, gospodin Vuko Vukotić, koji je ujedno i vlasnik sušare i lokalni hroničar, odmah nas je obasuo informacijama iz burne istorije ovog mjesta. Kad je čuo da bismo popili po kafu, rekao je: Nek je neko od vas skuva. I nastavio s pričom. Duško je bio džentlmen. 🙂

Kafana na Čevu

 

A Čevo je istorijsko mjesto o kojem se, zbilja, ima šta ispričati. Na žalost, kao i većina naših sela, prilično je pusto. O tome govori i slika ove nekad pune, a sad napuštene i oronule škole.

škola u Čevu
škola u Čevu

Iz Čeva je princeza Milena a takođe i znameniti junak serdar Janko Vukotić. Njegova rodna kuća je i seoski muzej za koji je zadužen već pomenuti gospodin Vuko. Bio je zauzet, pa smo kuću obišli samo spolja. Pored kuće se nalazi seosko gumno, na kojem su se, tokom vremena, donosile mnoge značajne odluke, kako za selo, tako i za širu zajednicu.

Rodna kuća serdara Janka Vukotića, Čevo
Rodna kuća serdara Janka Vukotića

Prvi je dan proljeća, ali vegetacija kasni u ovim krajevima. Nema snijega, ali drveće tek hvata zalet za listanje. Jedino su tu i tamo primjećuju sitni žuti cvjetići na drenovima. I onda, u sred sivila, iskrsava selo Resna. I prethodni put nas je selo privuklo da se parkiramo, slikamo ga i divimo mu se, a to nismo propustili ni ovaj put. Samo je ono imalo zelenu boju.

selo Resna
selo Resna

Od ovog sela ubrzo smo stigli do raskrsnice puteva između Čeva, Njeguša (Lovćena, Kotora) i Cetinja. Očigledno je ova raskrsnica nekada imala veliki značaj. O tome nam govore 4 bunkera, strateški raspoređenih da kontrolišu cijelu raskrsnicu. Nešto nisu bili fotogenični a i fotoaparat me juče nije najbolje služio. Raskrsnica se trenutno renovira. Pola brda je nestalo i vrerovatno je radnim danima ovuda teže proći. Juče su mašine, srećom, mirovale.

Bunker na raskrsnici puteva Čevo, Njeguši, Cetinje

 

Pošli smo u pravcu Njeguša. Do njih se brzo stiže. Pojave se odmah, a onda se polako spušta do njih. I ovo je “arhivska” slika od prije tri godine. Još nema zelenila.

Njeguši
Njeguši

Njeguši su jedno od rijetkih crnogorskih sela koje u poslednje vrijeme napreduje. Svakom posjetom (a dolazim relativno često) selo je veće, uređenije, sa novim sadržajima. Tu je i Njegoševa rodna kuća koja je , naravno, pretvorena u muzej i koju obavezno treba obići.

Njegoševa rodna kuća, Njeguši
Njegoševa rodna kuća

Ono što predstavlja veliku smetnju Njegušima da se pretvori u još bolju turističko etno-eko destinaciju su ostaci bivšeg monumentalnog hotela koji je u stanju urušavanja a takvih je dimenzija da bi njegovo uklanjanje bio posao za državu. Ekološku i kojoj su puna usta turizma. No, neću o tome.

Odmah po izlasku iz Njeguša nailazimo na raskrsnicu puteva između Kotora i Lovćena. Da smo izabrali dobar pravac 😉 rekla nam je rampa Nacionalnog parka Lovćen koja je uredno radila i naplaćivala ulaznicu , iako je mart mjesec. Ali, dobro. Ubrzo poslije rampe, došli smo do mog omiljenog lovćenskog vidikovca sa koga se vidi dobar dio Bokokotorskog zaliva, Kotor, Vrmac. Sve do Perasta. I tivatski aerodrom se vidi kao na dlanu, pa smo pratili slijetanje i polijetanje aviona. Neko je iskoristio priliku da pročita novine koje je ponio na izlet.

Vidikovac s Lovćena
Vidikovac s Lovćena

Kad smo se nadivili pogledu, krenuli smo za Ivanova korita. parkirali smo se ispred hotela Ivanov konak i pošli pješke da uživamo u prvom proljećnom danu. Kroz šumu se još uvijek zadržao snijeg. Temperatura je bila prijatna, vazduh pucao od zdravine, a nebo plavo. Idila.

Ivanova korita
Ivanova korita

Lovćen je poznat po ljepoti i raznolikosti poljskog cvijeća. Nisam očekivala snijeg, već sam se nadala prvim vjesnicima proljeća. I, nisam ostala razočarana. Odmah iza ćoška, sa sunčane strane, snijeg je ustukao i prepustio prostor kaćunima. Čitave strane u kaćunima. Neki su izvirivali iz snijega. I baš tad fotoaparat zašteka. Ovaj se probio kroz neuspješne fotografije.

Kaćun, Ivanova korita

 

Poslije šume, potpuno druga slika. Snijeg samo u tragovima a planina se sprema za nastupajuće godišnje doba. Vjerujem da ću prilikom sledeće posjete i sa drugim fotoaparatom, donijeti  puno slika interesantnog i neuobičajenog poljskog cvijeća kakvog samo na Lovćenu viđam.

Lovćen
Lovćen

Prošetasmo se do  sela Dolovi koje izgleda kao da se namjestilo da pozira za razglednicu. Naravno, “nigdje nebo nije tako plavo” kao iznad njega. 🙂

selo Dolovi, Ivanova korita
selo Dolovi

Idući nazad, kroz šumu i pramenove snijega, pri, i dalje prijatnoj temperaturi, sumirali smo uspjeh izleta u čast prvog dana proljeća. Nismo uknjižili još jedan vrh, ali smo se lijepo proveli, uživali u svježem vazduhu i prelijipim predjelima. Svakodnevnim, a posebno dnevnopolitičkim problemima, nismo dozvolili ni da nas okrznu. Tako je izlet dobio ocjenu – sasvim solidan.

One thought on “Kroz Katunsku nahiju, proljeću u čast

  1. What’s Ꭲaking place i’m new toο this, I stumbled upon this I’ve discⲟvered It absolutely useful andd it has aided me out loads.
    I am hоping to give a contribnution & aid different users lіke its aided me.

    Good job.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *