Mislim da se malo koji grad na svijetu pominjao poslednjih decenija koliko Sarajevo. I mislim da svako prema njemu gaji određene emocije, bez obzira da li ga je kad posjetio, ili nije. Jer toliko se o tom gradu piše, gleda , čita…I ko ne zna onu Kemovu “Sarajevo, ljubavi moja”, najemotivniju pjesmu koju je neko posvetio svome gradu? Sarajevo je kosmopolitski grad.
Meni je trebalo 25 godina da ponovo posjetim Sarajevo. U njemu sam davno boravila 3 mjeseca, na praksi u okviru fakulteta, i zavoljela sam ga, kao i svi koji ga posjete. Kad sam pročitala da postoje jednodnevni izleti autobusom, shvatila sam da je to moguće izvesti, i to još lakše, autom. Isčitala sam po portalima o tome šta se mora vidjeti i avantura je mogla da počne.

I ja, i moja drugarica Mira, Titove pionirke, morale smo prvo da posjetimo Vječnu vatru, spomenik vojnim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata. A onda su noge same pošle na Baščaršiju.

Kroz ulicu masa svijeta, eksplozija boja, mirisa, zvukova. Ne zna se šta prije da se pogleda ili proba. Srećom, operisani smo od potrošačkog mentaliteta. “Možda” je tome doprinio i hronični nedostatak para. Tako da smo se zadržali na razgledanju i suzdržali od kupovine.

Kad smo se prošetali uzduž i poprijeko, zavirili u svaki izlog i dvorište, nekako smo se spontano zaustavili ispred ćevabdžinice Željo, koju bije glas da ima najbolje ćevape. Želja nismo htjeli da zaobiđemo, i nismo se pokajali.
Punih stomaka prošetasmo pored Miljacke, prisjećajući se prethodnih posjeta i pokušavajući da evociramo slike iz tih vremena. Dosta toga je ostalo isto. Neke fasade su obnovljene.

A neki tramvaji izgledaju kao da su krenuli na neku izložbu starina.
Sve u svemu, zbog nostalgije i emocija koje su me gušile, sve što sam pogledala mi je izgledalo izvanredno.
Kada se postavilo pitanje, gdje dalje (na koju visoku zgradu da se popnemo i iskoristimo je kao vidikovac), ja sam tvrdoglavo nametnula svoj predlog: vodopad Skakavac. Naši prijatelji, sarajevski studenti, za njega nisu ni znali. Ali, ja sam “konsultovala internet”. Izlomatali smo se uz neke vrleti, što kolima, što pješke (u cipelicama za gradsku šetnju). I ja , kao predlagač, sam se već bila pokajala zbog ideje da se tamo ide a ostali su samo uzdisali: E, šta je do sad sve moglo da se vidi i posjeti. I, konačno, vodopad.

Vodopad sa okolinom je prelijep. Fino je doći na cjelodnevni izlet sa porodicom. Ali, poći za Sarajevo na jedan dan i “trknuti” do vodopada, bogu iza nogu, to mogu samo ja. 🙂
Pošto smo planirali da posjetimo i Ilidžu, pobojali smo se da , zbog moga vodopada, nećemo stići. Srećom, uspjeli smo i to. Nekad se dan baš rastegne. Nismo htjeli da propustimo fijaker, kao jednu od glavnih atrakcija Ilidže. Vožnja fijakerom je , zbilja, neizostavna. Ritmični zvuk konjskih kopita, vjetar u kosi i duga prava ulica s visokim drvećem koja se pružaju ispred tebe su ugođaj za pamćenje.
Izlazeći iz fijakera, naletjeh na drugaricu iz Podgorice, te, uz opšte oduševljenje, zaključismo kako je “svijet”, zbilja, mali. 🙂

Ilidža je predivni spomenik prirode, sa kojim se Sarajlije s pravom ponose. Ne mogu da se odlučim jesam li više bila oduševljena ljepotom ili čistoćom mjesta. Jedno bez drugoga ne ide. Džaba sva ljepota, ako se zatrpa smećem. A na Ilidži, ni opuška. Možda sam bila čudna okolnim šetačima zbog glasnog oduševljavanja, ali nisam mogla da se suzdržim.

Uvijek više volim da moje fotografije govore u moje ime, jer mislim da za neke prizore nisu potrebne riječi da ih objasne. Neka čitalac (gledalac) sam predoči sebi svježinu vode, miris prirode, tišinu koju remeti samo zvuk vode, koja se može osjetiti na Ilidži.

U dijelu gdje se nalaze hoteli, restorani, tezge sa suvenirima, takođe se vidi da se o svemu veoma vodi računa. Pokušavala sam da se prisjetim imena i izgleda hotela u kojem sam bila dvije i po decenije ranije, ali mi to nije pošlo za memorijom. Stara se…

Šteta što put koji nas spaja sa Sarajevom nije u pristojnijem stanju, jer bi tada češće mogli da trknemo do Baščaršije na ćevape, uživamo u šetnji po Ilidži i otkrivmo druge kutke Sarajeva. Za samo jedan dan.
Dodaje i da je najbolji suvenir koji neko moze sa sobom ponijeti iz na eg grada zelja da se u njega ponovo vrati.