Jugoslavija je bila velika i ozbiljna država koja se raspala na užasan način, građanskim ratom koji je izazvao veliki broj ljudskih žrtava i načinio nemjerljivu materijalnu štetu. Veliki broj ljudi, i oni koji su bili savremenici tih tragičnih događaja, a posebno mlađi, ne mogu da shvate kako je do svega toga došlo, kako smo to dozvolili. No, moć propagande i loših namjera ljudi na čelnim pozicijama u društvu i ko zna još koga iz pozadine, kao što smo imali prilike da vidimo, mogu da dovedu do nesagledivih posljedica. Godinama unazad, a u skorije vrijeme sve brže i jače, uspostavljaju se pokidane veze između nekadašnjih federalnih jedinica, a sada samostalnih država. U tome prilično pomaže i EU kroz razne pogranične projekte kojima se forsira međusobna saradnja država. Imala sam prilike da do sad, tokom trajanja ili po završetku, ispratim više takvih projekata i uvijek sam sa tih događaja nosila sa sobom brojne pozitivne utiske.

Sredinom oktobra sam dobila poziv da na licu mjesta vidim dosadašnje rezultate projekta „Panonia–Adria Connection II“ koji povezuje Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Partneri na projektu su Nacionalni parkovi Crne Gore i CZIP (Centar za proučavanje i zaštitu ptica), Grad Tuzla i Udruženje za razvoj NERDA iz Bosne i Hercegovine, te Opština Nijemci (Hrvatska), koja je ujedno i vodeći partner na projektu. Realizacija projekta je započeta septembra 2014, i još traje. Cilj projekta je da doprinese razvoju održivog turizma na ciljanim lokacijama (području Nijemaca, Tuzle i Nacionalnog parka Lovćen) korišćenjem i aktiviranjem neiskorišćenih prirodnih resursa i dobara povezanih sa ornito – faunom. Dostizanje ovog cilja se sprovodilo: promocijom lokalne kulture, edukacijom ciljnih grupa i zajednice, kao i razvojem ekološki prihvatljivih sadržaja. Između ostalog, kroz projekat se pravi i marketinški plan koji povezuje prirodne ljepote Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a koji postavlja temelje za promociju izletišta Sopotac (Hrvatska), Ilinčice i Panonskih jezera (Bosna i Hercegovina) i NP Lovćen privlačeći posjetioce željne autentičnih doživljaja u prirodi.

Kroz projekat su vršene brojne edukacije ciljanih aktera kako bi pomogli ostvarivanju gore nabrojanih ciljeva: od korišćenja društvenih mreža radi bolje promocije turističkih destinacija, preko obuke za posmatranje i fotografisanje ptica (birdwatching) što danas predstavlja jednu od najbrže rastućih i najodrživijih grana ekoturizma.

U okviru ovoga projekta kod nas je, između ostalog, na lokacijama: Lovćen, Ulcinjska solana i Ćemovsko polje, tokom aprila održana specijalizovana obuka za fotografisanje ptica. Žao mi je što se tu nisam priključila. Mada, za to treba neuporedivo bolja foto oprema od one koju ja imam. Ornitolozi iz CZIP-a su kroz ovaj projekat GPS odašiljačima obilježili pet mužjaka jarebica kamenjarki, kako bi u narednom periodu pratili njihovo kretanje da bi se otkrili putevi kojima se kreću i bolje razumio život ove fascinantne planinske vrste. Iako možda ne izgleda tako, ovo je bio izuzetno zahtjevan posao. Ove aktivnosti sam propratila samo preko društvenih mreža.

Foto: Marija Šoškić Popović (CZIP)

U okviru projekta PA.CON II (Pannonia–Adria Connection II), Javno preduzeće za nacionalne parkove Crne Gore nabavilo je novo električno vozilo namijenjeno prevozu posjetilaca u Nacionalnom parku Lovćen. Vozilo je prvenstveno namijenjeno starijim i slabije pokretnim posjetiocima, kojima će se omogućiti lakši pristup zanimljivim lokalitetima parka. Markirane su tri atraktivne planinarske staze, čime se poboljšava ponuda Nacionalnog parka Lovćen.

Kad sam dobila poziv da posjetim Tuzlu i Nijemce – prihvatila sam je bez razmišljanja. U Tuzli nijesam bila nikada, a željela sam da odem, a za Nijemce nikad nisam ni čula. Kad sam shvatila da ćemo dva od četiri planirana dana puta provesti u autobusu, malo sam se pokolebala, ali je moj istraživački duh željan upoznavanja novih destinacija ipak prevagnuo.

U Tuzlu smo stigli kad se veče uveliko spustilo. Ne gubeći vrijeme prošetali smo do centra grada da protegnemo noge. U toku je bila fudbalska utakmica Lige nacija i činilo se da se cijela Tuzla okupila na trgu da na brojnim ekranima prati svoje ljubimce.

Ujutro smo dan započeli posjetom brda Ilinčica koje ima nekih sličnosti sa našom Goricom, ali i razlika. Prije svega, malo je udaljenija od centra, a i nema nikakvu vrstu zaštite. Dozvoljen je saobraćaj motornih vozila. Domaćini iz NERDA su nas prošetali naokolo i pokazali šta su sve uspjeli da naprave u okviru ovog projekta. Prije svega, obnovljeno je izletište na vrhu brda u sklopu kog se nalazi Dom prirode, a postavljen je i mobilijar koji omogućava da se ovaj prostor koristi u razne edukativno-zabavne svrhe. Napravljena je biciklistička staza dužine 4 km, punionice i servisne stanice za električna bicikla, a nabavljeno je i 15 bicikala. Na Ilinčici je izgrađena natkrivena osmatračnica za ptice, vještačka stijena za penjanje, postavljene su brojne info-table. Mora se reći da su partneri iz BiH stvarno bili vrijedni.

Obilazak Ilinčice upriličen je novim turističkim električnim kombijem (takođe nabavljenim kroz projekat) , čime se direktno promoviše važnost ekološki prihvatljive i održive turističke mobilnosti.

Prva asocijacija na Tuzlu je Tuzlanska solana. Kažu da Tuzla leži na naslagama soli, ali i uglja. Tako je, kao ni jedan grad na svijetu povezala bijelo i crno zlato. Panonsko more je nestalo, ali je so ostala. Ostalo je i jedno močvarno područje u skoro samom centru grada koje nije služilo ničemu i na kom se skupljalo smeće. Tuzla je imala sreću da u jednom trenutku dobije gradonačelnika s vizijom. On je došao na ideju da se močvarno neupotrebljivo područje pretvori u jezero. Vjerovatno je malo ko tada vjerovao u ovu ideju, ali je ona ipak realizovana 2003. godine, te je tako grad Tuzla dobio slano jezero u samom centru grada. Popularnost jezera je rasla pa se 2008. napravilo drugo, a 2012. treće jezero. Ova tri jezera zajedno sa slanim vodopadima čine jedinstveni kompleks Panonika, koji je Tuzlu stavio na turističku kartu Evrope. Ova jezera je prije neku godinu posjetilo preko 550.000 posjetilaca.

Pored prvog jezera se nalazi geološka postavka “Pannonica”. U nevelikom prostoru izložene su: stijene, minerali, fosili i prikazi slojeva tla iz vremena kada je ovdje postojalo Panonsko more. Nedaleko odavde smjestio se Arheološki park: neolitsko sojeničko naselje. Naime, Tuzla je jedno od najstarijih naselja u Evropi sa kontinuitetom življenja. U Tuzli je pronađeno najstarije sojeničko naselje, koje datira iz neolita (mlađe kameno doba), dok ostala pronađena sojenička naselja u Evropi datiraju iz gvozdenog doba. Takođe su pronađeni brojni predmeti iz doba neolita, a među njima posebno mjesto zauzimaju posude za isoljavanje, tj. posude za proizvodnju soli iz slane vode. Kroz ovaj Arheološki park je sve to slikovito predstavljeno.

Nastavili smo šetnju parkom prema galeriji jer je i kultura dio turističke ponude svakoga grada. Na putu ka galeriji prošli smo kroz park. U njemu su spomenici iz raznih epoha. Dominira spomenik posvećen žrtvama Drugog svjetskog rata, a pored njega je i spomenik žrtvama stradalim u ratu 1992–1995. godine. Najveći utisak ostavlja posebno groblje sa 70 spomen-ploča, na kojem su sahranjene žrtve najveće tragedije koja je Tuzlu zadesila tokom ratova devedesetih. Naime, 25. maja 1995. godine, granata ispaljena sa planine Ozren je ubila 70, a ranila još 200 mladih ljudi koji su se nalazili na glavnom gradskom trgu. Žrtve su pokopane na zajedničkom groblju, a u centru grada je obilježeno i mjesto na koje je pala granata.

Dva velikana kojima se Tuzla ponosi su književnik Meša Selimović i slikar Ismet Mujezinović. Na glavnom gradskom trgu obojica imaju biste. Stoje jedan pored drugog u nijemom razgovoru. U Tuzli je davne 1964. godine osnovana Međunarodna galerija portreta. U galeriji je bio dosta zanimljivih radova, a veoma pozitivan utisak je ostavio kustos koji je bio potkovan znanjem i zračio energijom. Na sve nas je poseban utisak ostavila priča o neobičnom životopisu jugoslovensko-američko-meksičkog slikara Jamesa Haima Pinta koji je dio svojih fantastičnih slika zavještao zavičajnom muzeju grada u kojem je proveo djetinjstvo i mladost.

Popodne smo prošetali i po glavnom gradskom trgu, za koji su nam rekli da je najveći u BiH. Jedan od simbola grada je i Čaršijska česma koja je na ovom mjestu sagrađena još 1888. godine, ali je srušena zbog slijeganja tla u gradu. Obnovljena je 1985. godine.

Na početku i na kraju, i kako god okreneš, u Tuzli se sve vrti oko soli. Hotel u kom smo boravili, čiji naziv asocira na so, smješten je neposredno pored solane, u Ulici soli, naravno. Kad su se sabrali utisci mislim da je svako od nas iz Tuzle otišao zadovoljan. Tome su u velikoj mjeri doprinijeli domaćini iz organizacije NERDA, iz Turističke organizacije grada i kustosi muzeja.

Tuzla se nalazi na sjeveroistoku BiH. Do Nijemaca smo stigli dosta brzo, s obzirom da smo prelazili dva granična prelaza. Dočekali su nas domaćini, partneri iz opštine, a i brod za vožnju rijekom Bosut je čekao na nas. Ja sam zauzela poziciju na pramcu nadajući se kakvoj zanimljivoj ptici. Nije udarni termin za posmatranje ptica na ovom području ali sam ipak uspjela da “ulovim” popriličan broj pataka raznih vrsta, čaplji, sivih i bijelih, malih i velikih, jednu grabljivicu i najveće iznenađenje ture – labuda.  Iako sam se bila usresredila na ptice oduševljavalo me je i rastinje na obali prošarano jesenjim bojama čiji odraz u vodi je bio očaravajući.

Sa čamca smo izašli uz potporu kolega jer je nivo rijeke značajno niži od predviđenog pa je i pristajanje bilo komplikovanije. Ali, srećom, svi smo bili spretni. I tako smo stigli do izletišta Sopotac, glavnog područja na kojem se realizuje ovaj projekat u Hrvatskoj.

Kroz ovaj projekat na Sopotcu su se sprovodile raznovrsne aktivnosti vezane za izgradnju biciklističko-pješačkog mosta kojim se povezuje pet biciklističkih ruta na području opštine Nijemci, kao i nabavka opreme za biciklističku rutu i opremanje multimedijalne dvorane. Napravljen je monumentalan vidikovac koji će služiti za posmatranje ptica, kao i okoline, jer okolo-naokolo nema više tačke. Sigurna sam da se u različitim periodima godine odavde pruža izvanredan pogled. Mi smo došli u vrijeme kad je sve imalo boju zemlje. Osim Bosuta, naravno. Uz vidikovac, u toku su i pripremni radovi za izgradnju novog dječjeg igrališta, a punionice za električna bicikla su već postavljene. Sve u svemu, na ovom prostoru već se vide obrisi zanimljivog izletišta na kojem će se okupljati mnogobrojni ljubitelji prirode, prije svega biciklisti i posmatrači ptica.

Domaćini su nas ugostili ručkom. Sve je bilo preukusno, kao što samo Sremci umiju da spreme, a je hrane bilo dovoljno i da nas je bilo dva puta toliko. Precijenili su nam apetit. Pošto su Nijemci malo mjesto, bez hotela, pružila nam se prilika da posjetimo i Vinkovce u kojima je trebalo da prenoćimo.

Vinkovci su mali grad, na granici između Slavonije i Zapadnog Srema, sa tridesetak hiljada stanovnika. Ipak, može se reći veoma značajan grad jer se ispostavlja da se zbog povoljnog geografskog položaja na rijeci i pored šume, naseljeno područje na ovom mjestu kontinuirano nalazi već 8200 godina. To smo saznali posjetivši veoma interesantan Gradski muzej Vinkovci koji je smješten uz glavni gradski trg. U arheološkom dijelu muzeja vidjeli smo predmete koji dokazuju da je ovaj prostor u kontinuitetu naseljen od neolita. Kontinuitet se dokazuje pronalaskom materijalnih dokaza na svakih 100 godina, a u muzeju se nalaze dokazi na svakih 50 godina. Ovdje je pronađen i najstariji indoevropski kalendar – Orion, nastao 2600 godina prije Hrista, s kojim se možete upoznati u jednom odjeljku arheološkog dijela muzeja. U potkrovlju se nalazi etnografski muzej sa interesantnim nošnjama, posuđem i rekonstruisanom sobom jedne uobičajene porodice ovoga kraja. Predmeti su uglavnom iz 19. i 20. vijeka. Arheološkim dijelom muzeja sam bila baš oduševljena i nije mi palo na pamet fotografisanje, mada je vjerovatno i zabranjeno. Nošnjama nisam mogla da odolim. Napravila sam nekoliko snimaka telefonom da ih pošaljem prijateljici Mirjam, da je podsjetim na rodni kraj.

Nasuprot muzeju, uz ivicu gradskog trga je fantastična zgrada gimnazije. Ostatak trga su zauzeli suncobrani i stolovi brojnih kafića. Tek pri dnu, jedna nasuprot druge dvije interesantne građevine: jedna stara, oronula, zrela za rekonstrukciju, a preko puta nje veoma moderna zgrada gradske biblioteke i čitaonice izgrađene na mjestu stare koja je stradala u poslednjem ratu. Prvobitna je izgrađena davne 1875. godine. I pozorište ima tradiciju na ovom prostoru. Prva predstava je odigrana još 1917. godine, a prvo gradsko pozorište je počelo sa radom 1945. godine. Na njegovim daskama odigrali su svoje prve uloge poznati jugoslovenski i hrvatski glumci: Vanja Drah, Ivo Gregurević, Rade Šerbedžija…

Najistaknutija ličnost u gradu je ban Josip Šokčević. Njegova bista se nalazi na početku glavnog gradskog trga koji nosi njegovo ime. Šetalište pored Bosuta je sigurno lijepo kad ima više vode, ali u vrijeme naše posjete rijeka Bosut se mogla ubrojati u stajaće vode.

Za jedno popodne nije se moglo vidjeti više. Većina preporuka za “šta vidjeti u Vinkovcima” se odnosila na lokacije u okolini grada. Možda nekad… Ipak, bila sam zadovoljna što sam uspjela da vidim još jedan grad bivše SFRJ.

Vratili smo se preko Srbije jer je tako bilo bliže. Zaustavili smo se da ručamo na Zlatiboru. Zato s pravom možemo reći da smo tokom ove četvorodnevne ekskurzije prošli kroz čak 4 države, vidjeli mnogo toga i lijepo se družili, ponajviše u autobusu. Sigurna sam da će Lovćen, Ilinčica i Sopotac ubuduće imati sve više posjetilaca jer je boravak u prirodi, to sve više uviđamo, najbolje provedeno vrijeme za mentalno i fizičko zdravlje ljudi, a posebno djece.