Ranije su turisti u Rumuniji prevashodno posjećivali Drakulin i ostale dvorce, kao i Bukurešt i gradove u Transilvaniji (Brašov, Sibinj, Segešvar). Vremenom je put preko planine Fagaraš, koja je dio Južnih Karpata, postajao sve popularniji pa danas privlači posjetioce iz čitavog svijeta. Nalazi se na skoro svim listama najljepših puteva na planeti, pa ga je i Džeremi Klarkson iz emisije “Top Gear” proglasio najboljim putem ikad. Naravno, ne misli se na kvalitet puta već na izazove koje vožnja njime pruža, kao i ljepotu okoline.

Transfagarašan, kako se popularno zove ovaj put dug oko 90 km, dostupan je samo četiri mjeseca godišnje, od kraja juna do kraja oktobra, ali i tokom ovog perioda, ukoliko nastupi drastično pogoršanje vremena, može doći do zatvaranja puta bez najave.

Upravo ta činjenica je diktirala vrijeme naše posjete Rumuniji jer je sve ostalo što smo usput posjetili bilo podređeno Transfagarašanu. Zbog njega smo, dakle, na put krenuli sredinom jula i pored toga što ja nikad u to vrijeme ne idem na dalja putovanja, što zbog vrućine, što zbog gužve. Pročitala sam spremajući se za put sve što sam o njemu uspjela da pronađem. Iako je ideja o ovom putu postojala i ranije, njegova izgradnja je započeta u decembru 1969. godine, kažu neki izvori. Naime, kada je Sovjetski Savez 1968. godine okupirao Čehoslovačku, rumunski predsjednik Nikolaje Čaušesku se prepao da bi se slična situacija mogla ponoviti i u Rumuniji. Kao dio priprema za odbranu od Sovjetskog Saveza, naredio je da se napravi put preko Fagaraških planina koji bi omogućio vojsci da se brže kreće sa jednog na drugi kraj zemlje. Put je rađen oko četiri godine, ali je asfaltiranje završeno tek 1980. godine. Ono u startu nije ni planirano. Prvobitno je put trebalo da ima samo jednu traku, ali je na kraju, srećom, odlučeno da ima dvije. Prije izgradnje puta, ovuda se, kažu, nije moglo proći ni na konju. Tokom izgradnje, potrošeno je nezamislivih 6.000 tona dinamita. Zvanično je poginulo 40 graditelja puta, iako se vjeruje da je žrtava bilo značajno više, posebno ako se ima na umu količina utrošenog eksploziva i da je put pretežno gradila vojska. Kada je put završen, niko nije mogao da pretpostavi da će se strateški vojni put pretvoriti u svjetsku turističku atrakciju.

Mi smo ka jezeru Balea, koje se nalazi na najvećoj tački puta krenuli iz Sibinja. Vrijeme je prethodnih dana bilo promjenljivo, a prognoza za Transfagarašan nije nam davala nadu da ćemo ovaj dugo iščekivani susret sa Karpatima doživjeti na željeni način. Temperatura je trebala da bude oko 5 stepeni, a mogla se očekivati i kiša. U blogovima koji su brojni prethodnici pisali spominjalo se da može da se desi da se od guste magle ne vidi ništa (čega sam se pribojavala). Što se pak susreta sa medvedima tiče, vjerovatno najvećom atrakcijom ove staze, i tu je bilo raznih iskustava. Neko je napisao: “Mi ih, na žalost ili na sreću, nismo sreli”. Iako smo mjesecima unaprijed, jer smo put zacrtali u rano proljeće, čitali razne, pa i tragične vijesti tipa: “Na Transfagaraštanu medvjedica rastrgla italijanskog motoristu jer je pokušao da nahrani meče”, ja sam se nadala da ćemo se ipak sresti sa medvjedom. Uzdala sam se u auto i znala sam da sigurno nećemo izalaziti da ih hranimo. Ne znam kako su se saputnici osjećali, ali ja sam bila preuzbuđena. Kao malo dijete. Oblaci su se razmicali i izgledi da ćemo proći bez padavina uprkos prognozi su nam dali nadu da se nećemo razočarati i pored ogromnih očekivanja. Dok smo još bili u podnožju u daljini smo ugledali vodopad pa smo stali da ga fotografišemo, ali je ipak bio podaleko. Nastavili smo u nadi da ćemo ga vidjeti sa neke bolje pozicije. Zahvaljujući kiši koja je prethodnih dana padala vode je bilo na sve strane i tu smo baš imali sreće. Da smo došli koji dan ranije, s obzirom na to koliko je sušno ljeto bilo, pitanje je da li bi bilo ijednog vodopada.

Tek smo krenuli i vozili smo polako jer smo htjeli da detaljno osmotrimo okolinu kad smo ugledali prvog medvjeda. Tačno ispod table na kojoj piše da je zabranjeno hraniti medvjede neodgovorni turisti su bacali perece ne bi li napravili bolje snimke. Mi nismo bacili ništa, ali smo iskoristili priliku da napravimo neku fotografiju i snimak ne mrdajući iz auta. Ja sam bila presrećna: “Imali smo sreće. Nismo od onih koji su prošli ovuda, a da nemaju dokaz u vidu bar jedne fotografije medvjeda”.

Sa sljedećeg proširenja pored puta vodopad se vidio bolje. Uočili smo i žičaru. Pored nas su prolazila auta iz raznoraznih zemalja. Motoristi se nisu mogli prebrojati. Jedno društvo se parkiralo pored nas. I oni su htjeli da osmotre vodopad. Nigdje nisi mogao duže da se zadržiš jer si morao da napraviš mjesto za one koji su pristizali. Oblaci su trčali po nebu pa se meteo situacija mijenjala iz trena u tren. Fotografije iz auta u pokretu nisu nikad kvalitetne, ali nisam prestajala da škljocam nadajući se da će bar neka valjati, jer nismo mogli da stajemo na svakih 20 metara kako je meni odgovaralo.

Onda su lagano krenule serpentine. Vozilo se lagano, što zbog gužve, što da bi se uživalo u svakom pređenom metru, a i radi bezbijednosti. Niko nije preticao. Okolni pejzaži su određivali ritam. Oblaci su se baš bili naoštrili, ali je još uvijek bilo suvo. Sem vozača, svi smo pokušavali da tokom vožnje zabilježimo kamerom telefona ili fotoaparatom što više detalja koji će pomoći memoriji da trajno sačuva ovo putovanje. U daljini smo vidjeli veliko stado ovaca. Kasnije smo se sa jednim i sreli na putu.

Na ovom dijelu planine nema šume pa ni šansi da se vidi medved. Pomirila sam se sa činjenicom da ih više neće ni biti, a nisam bila ni neskromno nezadovoljna: ipak sam vidjela jednog. Ovdje nas je najviše okupirala okolina, a posebno brojni vodopadi. Napravili smo malu pauzu i izašli iz auta kako bismo imali bar neku fotografiju koja ne treperi i bacili pogled na pređeni put. Primicali smo se najvišoj tački puta na kojoj je smješteno jezero Balea. Nismo bili sami. Neprestano su pristizali novi budući promoteri Transfaragašana kao turističke destinacije. Ko autom, ko motorom. Ne sjećam se da sam vidjela bicikliste, mada sam čitala neka iskustva para iz Srbije koji su ovu turu prošli biciklom. Po meni je to prosto nevjerovatno pregnuće. Oblaci su bili sve gušći i crnji, a mi smo se samo nadali da ćemo ugrabiti da vidimo jezero prije nego što krene kiša.

Na vrhu je bila očekivana gužva. Puno tezgi sa hranom i suvenirima. Vidjeli smo i perece kojima nije odolio medvjed kojeg smo imali prilike da vidimo. Kupismo ih i mi, mada nisu opravdale očekivanja. Od svih slatkiša ja, ne obraćajući pažnju na natpise, a očekujući domaće proizvode, kupih neku tursku alvu. Odoljesmo suvenirima. Probili smo se kroz gužvu i uspješno parkirali uz samo jezero. Jezero Balea se nalazi na 2.034 metara nadmorske visine. U blizini jezera se nalaze dvije zgrade u kojima su smještene meteorološka stanica i Služba spašavanja. Jezero je divne smaragdne boje. Izduženo je i nemoguće ga je obuhvatiti jednom fotografijom. Dron bi bio mnogo korisniji od fotoaparata. Ali, šta je – tu je. Fotografisala sam ga u djelovima.

Dok sam se pela s visa na vis oko jezera ne bih li ga više i bolje obuhvatila shvatila sam da magla trči pa potrčah i ja kako bih ugrabila da fotografišem serpentine sa najviše tačke. Posle 3-4 škljocanja navukla se magla kao zavjesa. Imala sam sreće, a i iskustva iz planina. Miloš je bio iznenađen: “Ne bih vjerovao da magla može ovako brzo da se navuče”. E…

Kad smo vidjeli što smo planirali, nastavili smo dalje. Prošli smo kroz tunel koji se zove kao i jezero – Balea, a koji je dug 887 metara. Na više mjesta pročitah da je to najduži tunel u Rumuniji. Znajući dužine naših tunela to mi ne djeluje kao tačan podatak. Vjerovatnije je da je to tunel na najvećoj visini. Izlaskom iz tunela počelo je spuštanje. I vremenske prilike su s ove strane tunela bile mnogo bolje. I na ovoj strani je bilo krivina, ali su bile rjeđe i blaže. Pažnju nam je privukao spomenik pored puta pa smo izašli da ga bolje osmotrimo. Nije pisalo kome je namijenjen, a ni potraga po internetu nije dala rezultate. Chat gpt o njemu ni slova. Ni on nije sveznajući. Meni se skulptura baš dopala, a možda ću nekad i otkriti ko je napravio i kome ju je posvetio.

Nastavljajući dalje naišli smo na još jedan lijepi vodopad. Naknadno sam saznala da se zove Kozji vodopad. Bila je gužva zbog brojnih tezgi sa suvenirima pa nismo imali gdje da se zaustavimo. Samo smo u prolazu zastali i napravili par fotografija. Zapala su nam za oko dva drvena medvjeda, maskote ove lokacije.

Bilo je vrijeme i da se nešto prezalogaji, nego smo od silnih uzbuđenja na to bilo i zaboravili, ali kad pored puta ugledasmo improvizovani restoran, zaustavismo se. Ana i ja smo uzeli rumunski specijalitet, loptice od palente punjene sirom, dok se muški dio ekipe odlučio za meso. Bili smo zadovoljni jelom, a još više ambijentom. Ipak se nismo mnogo zadržali jer je temperatura bila niska za sjedenje vani te smo brzo nastavili put. Nismo mnogo odmakli kad nam se na putu našlo brojno stado ovaca sa čobanima i neobičnim psima čuvarima. Sve je stalo dok su oni prolazili. Zna se ko ima prednost.

Još nismo prestali da komentarišemo stado ovaca, a ja sam već prethodno održala “govor” kako više nema šanse da sretnemo još kojeg medvjeda, ali ne smijemo biti nezadovoljni, ipak smo ga već vidjeli, kad naletjesmo na jednog kako iskulirano leži pored ceste. Vriska, potraga za mobilnim, fotoaparatom. Pogledao nas je i okrenuo glavu na drugu stranu. “Dosadni li su ovi turisti koji samo gledaju, a ništa da bace”, mora da je pomislio.

Uzbuđenje u autu se još nije stišalo kad pored puta ugledasmo dva mladunčeta lisice. Jedno je išlo uz ivicu puta, dok je drugo već bilo odmaklo iznad puta. Prebrzo smo prošli pa sam ih slabo fotografisala, ali smo dobro pogledali jedni druge. Da li su ostali bez majke ili su već dovoljno odrasli da se sami o sebi brinu, nisam mogla da odredim. Samo sam se ponadala da će se već nekako snaći. Pregledajući fotografije za blog ugledah i treće sakriveno u brlogu iznad prvoga.

I tako smo stigli do vještačkog jezera Vidraru. Ono je nastalo 1965. godine izgradnjom brane na rijeci Argeš. Jezero je dugo oko 10 km, a najveća širina mu je 2,2 km. Najveća dubina je čak 155 metara. Zaustavili smo se. Prošetali, bacili pogled na jezero, na branu i produžili.

Već smo bili iskusni. Kad su nam kola koja su nam išla u susret blicnula, znali smo o čemu se radi. Povadili su se telefoni i fotoaparati: “Na gotovs!” I, stvarno. Na betonskoj podzidi uz put kulirao je medo. Ni star, ni mlad, momče, takoreći. Tako se i ponašao: frajerski. Posmatrao je auta koja su usporavala pored njega i pratio ih pogledom. Našem oduševljenju kraja nije bilo.

Vika u autu, gdje smo upadali jedni drugima u riječ pokušavajući da iznesemo svoje impresije povodom minulog susreta nije se stišala dok nas nije prekinulo novo blicanje. Opet? Sad ja poveća mečka bila dijelom na cesti. Izgledala je drukčije nego ostali medvjedi koje smo do tad vidjeli. Zato sam rekla: “Mikeli, bolje produži”. Sa izvjesne distance smo pokušavali da de dokopamo koje fotografije i ovoga susreta kad je iznenada Miloš zavikao: “Eno ih mali!” Ja sam istog trena zavikala: “Ako su mali – bježi!”. Pritom smo sve vrijeme sjedjeli u kolima i sa distance osmatrali okolinu. Uopšte nisam bila svjesna ove konverzacije dok Ana nije pustila snimak koji je htjela da postavi na Instagram. Puštali smo ga opet i opet i svaki put vrištali od smijeha: “Ako su mali – bježi”! Da sam uspjela da uslikam i “male” vidjela sam tek uveče kad sam pregledala fotografije na laptopu.

Ovaj susret je prevazišao i naša najoptimističnija očekivanja. Bili smo presrećni. Kao mala djeca. I na kraju, pred sami završetak puta još jedan. Ležao je uz samu ivicu puta ali je djelovao skroz prijateljski nastrojeno. Napravili smo nekoliko snimaka i produžili da ostavimo mjesto onima koji su pristizali iza nas.

I tako se završila dugo iščekivana avantura zvana Transfagarašan. Ne da je ispunila očekivanja, nego ih je daleko nadmašila i ne znam gdje bih mogla da pođem i šta da vidim pa da ovaj dan padne na drugo mjesto na listi najuzbudljivijih dana u prirodi. Možda jedino kad bih pošla na safari, ali su za to male šanse, tako da…