Ideja o posjeti dvoraca u Rumuniji javila se još prije 5 godina. U međuvremenu je put preko rumunskih Karpata zvani Transfagarašan postajao sve popularniji, prije svega kod motorista, a i kod ostalih ljubitelja prirode i avanture te se istakao kao glavni razlog posjete Rumuniji. Pošto je otvoren samo od kraja juna do kraja oktobra, odlučili smo da na ovo dugo iščekivano putovanje krenemo sredinom jula. Išli smo autom i u sopstvenoj režiji pa nismo propustili priliku da upoznamo i djelove Srbije i Bugarske, kao i više gradova u Rumuniji.

Miloš je bio zadužen za pravljenje maršrute, rezervisanje smještaja i odabir restorana sa lokalnim specijalitetima, a ja za izviđanje šta je sve na našem putu vrijedno pažnje i obilaska. Ana i Duško su čekali da vide hoće li imati kakve primjedbe.

Prvog dana smo stigli do Niša, sjutradan obišli Niš i Pirot i predveče drugog dana putovanja stigli u Sofiju. Pradavne 1977. godine, kao osnovnoškolka, imala sam priliku da posjetim Bugarsku, vrlo kratko Sofiju, a onda sam čak mjesec dana boravila u dječjem odmaralištu “Georgi Dimitrov” koje je bilo smješteno na obali Crnoga mora, nedaleko od Varne. To mi je jedno od najljepših sjećanja iz djetinjstva. Sofije se slabo sjećam, a svakako se i sve toliko promijenilo da je ne bih prepoznala da sam se slučajno u njoj našla. Tada smo mi za Bugarsku bili zapad, i bukvalo i figurativno, a sada?

Čim smo prešli granicu, vozeći se auto-putem, sa obje strane smo gledali u nepregledna polja suncokreta, uljane repice i drugih poljoprivrednih kultura. Nije bilo ni jedne neobrađene i zapuštene stope prostora. Članstvo u EU, iako daleko od savršenog, donosi brojne benefite, tu dileme nema. Smještaj nam je bio ni pet minuta od najstrožeg centra grada pa smo prošetali da vidimo kako Sofija izgleda noću. Grad ima oko 1.200.000 stanovnika, što će reći da skoro svaki šesti stanovnik Bugarske živi ovdje.

Prvo na šta smo naišli tokom večernjeg obilaska je bila Palata pravde, monumentalna zgrada sa dva lava čuvara ulaznih vrata.

Nedaleko od ove zgrade se smjestila Crkva Svete Nedjelje, srednjovjekovna crkva koja je tokom svoga postojanja više puta rušena i obnavljana. U crkvi se nalaze mošti srpskog kralja Stefana Milutina pa je zovu i crkva Svetog Kralja. Bilo je kasno. Samo smo je pogledali spolja. Mene oduševljavaju sve građevine koje zadrže izgled kroz vjekove.

Prošetali smo okolnim ulicama, stigli do zgrade parlamenta, univerziteta, nekoliko kulturnih institucija… Zaključili smo da ima dosta toga da se vidi i da su, bar zgrade u centru, u potpunosti restaurirane. U potpunosti su zadržale svoj nekadašnji spoljašnji izgled. Nikom nije palo na um da ih ruši i pravi “ljepše”, visočije, modernije građevine. Sve mi se dopalo.

Vratili smo se nazad jer smo sa lijeve strane, ulicu visočije, uočili hram Svetog Aleksandra Nevskog, jedan od glavnih simbola Sofije. Hram nije toliko star. Kamen temeljac je postavljen 1882, ali je izgradnja završena 1912. godine. Hram se smatra memorijalnim jer je posvećen ruskim, ukrajinskim i bugarskim vojnicima stradalim tokom Rusko-turskog rata. Nakon njegovog završetka Bugarska je dobila državnost. Hram spolja izgleda monumentalno. Pročitah da po obimu spada među pedeset najvećih hrišćanskih, a među deset pravoslavnih crkvenih građevina u svijetu.

Ispred hrama bile su postavljene improvizovane tribine. Nije bilo praznoga mjesta. Tu je bila i ogromna scenografija koja je predstavljala stijene u kojima su se smjestili kaluđeri. Po plakatu koji smo uočili u blizini u toku je bilo izvođenje opere. Zastali smo da čujemo pjevanje, ali dok smo imali strpljenja da slušamo čulo se samo recitovanje. Zato smo krenuli tamo gdje je bilo zanimljivije: u Vitoša ulicu, glavnu šetačku ulicu u Sofiji. Tu je bilo više nego živo. Bezbroj kafića, restorana, mnogo turista. Savladao me je umor u neka doba pa sam odlučila da sve ovo, i još koliko stignemo, brzim koracima obiđemo tokom sjutrašnjeg prijepodneva. Toliko smo vremena planirali za Sofiju.

Poranili smo kao što samo Duško i ja možemo i bez imalo gužve obišli sve ono što smo planirali. Prvo smo otišli do statue Sofija, monumentalnog spomenika postavljenog 2000. godine. Prethodne večeri smo ga samo nazreli u mraku. Sad se vidio lijepo, ali ga nije bilo lako fotografisati. Žica se nije mogla zaobići, a morala sam na tren i da istrčim na sred ulice.

Odatle smo se uputili da vidimo Serdiku, arheološki kompleks u sred centra grada. Sofija je grad čija istorija seže u daleku prošlost. Tokom Rimskog carstva je bila raskrsnica značajnih puteva. U samom centru je otkopan i javnosti stavljen na uvid dio jednog od njih. Na kraju ove arheološke poslastice se smjestila Banja Baši džamija. Nasuprot njoj, ispod spomenika Sofija mala crkva Svete Petke. Na tako malom prostoru nevjerovatno mnogo istorije.

Vrlo blizu Serdike smjestio se Istorijski muzej, kao i ostalo, renoviran u okvirima prethodnog izgleda i dimenzija. Odatle smo krenuli u pravcu dijela grada kog smo obišli prethodno veče, ali smo htjeli da sve ponovo vidimo i po dnevnom svjetlu. Koncentracija kulturnih, administrativnih i vjerskih objekata na ovom malom prostoru je tolika da smo odmah shvatili da nemamo vremena za gubljenje i da će opet ostati žal za nečim što nismo stigli da vidimo, kao na primjer Arheološki muzej. On se smjestio u nekadašnjoj džamiji, odmah ispred zgrade Predsjednika države ispred čijih vrata stoji straža. Muzej spolja izgleda interesantno, a unutra je izuzetan. To smo čuli iz prve ruke tek kad smo napustili Sofiju. Prošli smo i pored crkve Sveta Sofija koja nije poznata kao njene imenjakinje u Istanbulu ili Solunu. Smještena je neposredno pored hrama Aleksandra Nevskog. Radi se o ranohrišćanskj crkvi izgrađenoj još u VI vijeku. Tokom vjekova je bila i džamija, a danas pripada Bugarskoj pravoslavnoj crkvi. Ispod današnjih temelja nalazi se nekropola iz Rimskog carstva sa velikim brojem otkrivenih grobova. Arheološka ispitivanja ove lokacije su i dalje u toku.

U najstrožem centru grada nalazi se i Narodno pozorište “Ivan Vazov”, najveće i najstarije pozorište u Bugarskoj. Njegova zgrada predstavlja jednu od turističkih atrakcija grada. Ani se učinila malo kičastom, a ja sam smatrala da nije. Mada, kad se sad zagledam u fotografiju vidim da se možda moglo bez ovih zlatnih detalja. Nedaleko odatle još jedna crkvica iz davnih vremena, okružena arheološkim iskopinama – Rotonda. Sagrađena je u IV vijeku. Najstarija je sačuvana građevina u Sofiji. Uhvatili smo krug i opet pošli do hrama Aleksandra Nevskog jer prethodno veče nismo uspjeli da vidimo kako izgleda unutra. Izgleda fantastično, nema šta.

Usput smo vidjeli mnogo interesantnih spomenika. Svaki od njih ima svoju priču, ali je kratak život, a ne blog kao forma, da bi se sve one mogle saznati i prepričati. Zadovoljili smo se time da ih pogledamo. Ima kroz Sofiju i parkova, fontana. Sve smo to okrznuli pogledom u prolazu. Miloš je rekao: “Čudi me da ti kao ateista posjećuješ toliko crkava.” Meni je većina vjerskih objekata interesantna kao svjedok određenog vremena, intrigantna sa arhitektonskog pa i umjetničkog stanovišta. Ulaz je besplatan i mogu da se zadržim kratko vrijeme, a da vidim ono što me zanima. Za muzeje treba više vremena kojeg, ponavljam, nije bilo.

Svako od nas četvoro je imao svoje obaveze, svoj ritam i stil obilaska grada, ali smo savršeno funkcionisali kao cjelina ne ometajući jedni druge. U izlogu u blizini smještaja uočila sam udobne sandale još prethodno veče. Nisam od onih koji ćaskaju sa prodavačicama, ali je ova bila simpatična. Iznenadila se kad je shvatila da obje pričamo na maternjim jezicima, a da se savršeno razumijemo. Kad je čula odakle dolazim postavila je logično pitanje: “Koliko miliona stanovnika ima vaša država?” Ja sam pitala: “Jesu li sandale vaše proizvodnje?” “Ma, kakvi. Turske. Turska nas hrani, obuva i oblači.” Slatko smo se ismijale i rastale kao stare prijateljice. Na odlasku iz Sofije pošli smo sve četvoro na “fotosešn” ispred hrama. Morao se postaviti status na društvenim mrežama. Ana je za to VKV majstor. Ide joj dobro i uočavanje izuzetnih komada obuće i odjeće iz auta. Srećom je muški dio ekipe imao razumijevanja za to. Dobro je što nismo ostali duže u Sofiji. Gepek to ne bi mogao da izdrži.

Čekalo nas je Veliko Trnovo. Bugari ga zovu Tarnovo. Ovo nije veliki grad, ima tek 70.000 stanovnika, ali je značajan istorijski, a sada i turistički. U srednjem vijeku je ovo bilo duhovno i kulturno središte Bugarske. Kad je 1878. godine Bugarska oslobođena od viševjekovne osmanlijske vlasti, osnovana je Kneževina Bugarska, sa Trnovom kao glavnim gradom. Već naredne godine ta je počast dodijeljena Sofiji, ali je Veliko Trnovo ipak bilo prvo. U Trnovo smo stigli u popodnevnim satima, prilično izgladnjeli. Nije bilo dileme ide li se prvo na ručak ili u obilazak. Restoran je već bio brižljivo izabran – nacionalni restoran Shtastliveca. Bio je to pun pogodak u svakom pogledu: izgled, položaj, hrana, osoblje. Dobio je najbolju ocjenu od svih restorana koje smo tokom devetodnevne ekskurzije obišli. Sa terase smo imali odličan pogled na dio staroga grada. On je podignut na tri brda: Carevec, Trapezica i Sveta gora, između kojih teče rijeka Jantra.

Plan je bio da poslije ručka Duško i ja “trknemo” do tvrđave Carevac, jednog od razloga popularnosti Velikog Trnova kao turističke destinacije. Planirali smo taj obilazak i radovali smo mu se, ali nas je temperatura od 36 stepeni, iako je bilo već 6 popodne, omela da budemo detaljniji. Išli smo uz debele kamene zidove u pokušaju da zakučimo malo hladovine. Tvrđava je podignuta u XIV vijeku, ali na temeljima građevine iz V vijeka. To dokazuju brojne iskopine. Koliki prostor tvrđava zauzima i kako izgleda ne može se vidjeti dok se šeta po prostoru koji obuhvata. Tek pri izlazu uočila sam tablu sa ilustracijom izgleda tvrđave iz vazduha. Impresivno, nema priče. Potrebno je puno više vremena i neka ranoproljećna ili kasnojesenska temperatura da bi se sve temeljnije ispregledalo. Možda nekad…

Na vrhu brda na kojem se nalazi tvrđava Carevac smjestio se manastir Svetog Preobraženja. U startu nam se učinilo da je penjanje u postojećim temperaturnim (ne)uslovima nemoguća misija, ali smo ipak stigli do nje. Ispod crkve smo naišli na ljetnju pozornicu i plakat za najavu X Operne sezone na Carevcu. Ostali smo zatečeni i zadivljeni. Bolju lokaciju teško da su mogli da izaberu, a očigledno imaju i publiku čim su napunili deceniju postojanja.

Manastir Svetog Preobraženja ima fenomenalan položaj sa pogledom na grad i tvrđavu. Unutrašnjost crkve krase freske drugačije od svih koje sam vidjela u brojnim hrišćanskim vjerskim objektima koje sam tokom života posjetila. Pročitah da se u manastiru više ne obavljaju nikakvi vjerski obredi već da isključivo ima funkciju muzeja.

Mnogo lakše i brže smo se spustili nego što smo se popeli. Saputnici su nas čekali da zajedno obiđemo još jednu turističku atrakciju Velikog Trnova – spomenik posvećen bugarskoj carskoj dinastiji Asen koja je ujedinila Bugarsku, a vladala je tokom XII i XIII vijeka. Spomenik čine četiri konjanika smještenih na postamentu. Oni predstavljaju dva cara i njihova dva sina. Odavde se pruža odličan pogled na stari dio grada, a neposredno pored spomenika smještena je i veoma lijepa zgrada galerije.

I tako… Imalo je ovdje još ponešto da se vidi, ali vrijeme je teklo mimo naše volje i želje i poslije kupovine više litara vode u obližnjoj prodavnici zaputili smo se u susret novim avanturama koje su nas čekale u Rumuniji.