Ideja o skraćivanju puta između Podgorice i NP Prokletije čeka na realizaciju decenijama. Više puta je bilo “samo što nije”. Koliko se puta obećalo pa slagalo? Koliko puta su iseljenici iz ovih krajeva darežljivo davali donacije samo da ova ideja postane stvarnost? Broja se ne zna. Ni obećanjima, ni datim parama. Od toga i dalje nema ništa. No Albanci nisu čekali na nas. Uz pomoć donacija EU napravili su put do Vermoše, mjesta podjednako udaljenog od granice kao i Gusinje. Put je napravljen prije 2-3 godine, a ja sam odavno planirala da provjerim koliko se i da li se na ovaj nacin skraćuje razdaljina do Gusinja. Kad sam za 1. maj realno sagledala situaciju i zaključila da nemam kondicije za tradicionalni planinarski uspon na Vojnik, sjetih se ove ideje koja je već duže vrijeme bila na čekanju. Na graničnom prelazu Božaj, iako je bio praznik, nije bilo gužve. Prošli smo za petnaestak minuta. Na prvom kružnom toku poslije granice (što je oko 2-3 minuta vožnje) skreće se lijevo. Put ubrzo počinje da se penje. Na najvišem dijelu puta postavljen je vidikovac koji ne bi trebalo zaobići. Sa njega smo prvo registrovali serpentine kojima smo išli u susret.

Prvo smo se poprilično popeli, a onda je slijedilo spuštanje do korita rijeke Cijevne koju smo osmotrili sa vidikovca. Suprotna obala pripada nama.

Približavanje Gusinja i Podgorice je zapelo baš na ovom mjestu. Potrebno je da se napravi  granični prelaz i proširi put od Dinoše uz korito CIjevne. Na taj način bi se uštedjelo najmanje 30 kilometara, a izbjegle bi se i ove serpentine koje su nas čekale. Samo što se sa naše strane od planova nije mnogo odmaklo. Sa albanske je napravljeno odvajanje od glavnog puta, a čak postoji i oznaka za carinu koja neupućene sigurno može odvesti u ćorsokak, na mjesto budućeg (eto, i ja se nadam) graničnog prelaza. Da su sa druge strane efikasni i da je problem samo do nas, vidi se bolje na fotografiji ispod. Put je stigao do same obale. Kod nas, netaknuto.

Nismo dozvolili da nam ova već znana činjenica pokvari dobro raspoloženje. Predjeli oko nas su bili fantastični. Vrebali smo svako proširenje za zaustavljanje. Kasnije smo stajali i na sred puta jer je protok saobraćaja, bar toga dana, u tom periodu, bio zanemarljiv. Cijevni se odavno divim i već sam iskoristila priliku da je opišem. Sad sam je po prvi put pratila skoro do izvora. Priroda uz njen kanjon je karakteristična i prepoznatljiva pa za pojedina mjesta ne biste znali sa koje se strane granice nalaze.

Neka su bila rustičnija, sa starim građevinama na obali. Na jednom mjestu ukrstili su se stari i novi most sa svojim putevima. Jedan iznad drugog, a oba iznad Cijevne.

Prizor na fotografiji ispod natjerao nas je da se zaustavimo. Zadivili su me vrhovi planina u kombinaciji sa oblacima. Tek kad sam spustila pogled vidjela sam vodopad. Pretpostavljam da je to mjesto gdje izvire Cijevna.

Pošto smo bili prilično visoko, a snijeg se još uvijek topio, na svakom koraku bismo ugledali po neki manji ili veći vodopad. Šofer nije baš uvijek uslišavao moje molbe, a nekad bih i ja slabije reagovala, pa sam mnoge detalje ostavljala da ih ovjekovječim u povratku. Ovi miroljubivi bunkeri srasli sa šarenom livadom nisu mogli da čekaju.

Upravo zbog čestog zaustavljanja ne mogu reći koliko nam je vremena trebalo do momenta kad smo napustili novi put koji je produžio ka Vermoši i skrenuli desno, ka graničnom prelazu. Novi put je, kao što sam već rekla, napravljen uz pomoć donacija EU po veoma teškom terenu. Međutim, teren je sklon odronjavanju pa je, posebno u drugom dijelu puta, bilo puno većih i manjih odrona. Bilo je putara cijelom dužinom puta, što nas je prijatno iznenadilo, ali ipak, neki ce odroni ubrzo zahtijevati ozbiljniju sanaciju. Put prema graničnom prelazu nije bio loš da na njemu ne postoje dva drvena mosta. Prelazeći preko drugog, prežalila sam sve nesnimljene fotografije i rekla: ovuda se ne vraćamo! Ta odluka je zacementirana posle ničim izazvanog (s naše strane gledano) jednočasovnog čekanja na našem granicnom prelazu Grnčar. To čekanje je baš htjelo da mi upropasti izlet, ali nisam se dala. Od granice do Gusinja se stiže za čas. Odmah smo se uputili na Alipašine izvore. Uvijek volim da dođem na to mjesto. Nadala sam se da će biti više vode, ali očigledan je manjak padavina tokom protekle zime na svakom koraku. Čak ni rijeke Crna Dolja u jednom dijelu Grebaje uopšte nema. Popela sam se na malo uzvišenje iznad izvora da bih ih obuhvatila u potpunosti.

Smeće koje mi je na ovom mjestu uvijek najviše smetalo je u velikoj mjeri eliminisano. Ne znam koliko je na to uticala ova tabla. Možda su ljudi čitali samo prvi i treći red jer je ovaj srednji zbilja zbunjujući.

I ostale table u parku, postavljene sa ciljem da skrenu pažnju na bacanje smeća, sadrže što slovne što gramatičke greške: “Neka bude Čisto”, “Odložite smeće u koŠaricu” i slično. Možda je table pravio neko kome crnogorski jezik nije maternji, ali je trebalo da odgovorni to provjere i isprave. Ovako, osim za upozorenje, mogu da služe i za pošalice. Alipašini izvori su od moje prethodne posjete dobili tri lijepa drvena mostića.

Šteta što još uvijek nije obnovljen objekat na početku izvora. Sigurno je da bi upotpunio ponudu jer je jedan restoran na obali već za 1. maj bio prepun. Sezona se tek zagrijava pa bi ovaj objekat na idealnom mjestu i lijepo uklopljen, dobro došao.

Nismo se previše zadržavali jer smo htjeli da obiđemo Ropojansku i dolinu Grebaje. Prvo smo otišli do vodopada Grlje. Na tom mjestu, namijenjenom izletnicima i ljubiteljima roštilja povelika grupa je jela i pila u dobrom raspoloženju. Među njima ni jedna žena. Očigledno je da su se žene iz ovih krajeva okrenule vegetarijanstvu. 🙂

Pored vodopada je postavljena zaštitna ograda. Vodopad može da se vidi bolje i bezbjednije, ali sam mnogo bolju fotografiju napravila dok nije bilo ograde, pa nju i priložih. Inače, mnogo volim NP Prokletije, iako se ne mogu pohvaliti da sam ovdje boravila koliko bih htjela. Neke svoje impresije o njemu sam opisala u jednom od svojih početnickih blogova – NP Prokletije, nebrušeni dragulj prirode. Vodopad se, inače, nalazi u mjestu Vusanje. U Vusanju se mogu vidjeti pojedine kuće kojih se ne bi posramile naslovne strane časopisa o stanovanju. Očigledno je da pojedini mještani borave u nekim bogatijim zemljama, a da li u rodnom mjestu prave kuće s namjerom da u njima provedu stare dane, ili imaju namjeru da ih iskoriste u turističke svrhe, ne znam.

Nismo imali vremena da idemo i do Oka Skakavice, vec smo odlučili da pođemo do doline Grebaje. Na pojedinim putokazima stoji Grbaja. Izgleda da je i ove putokaze radio neko koga niko nije iskontrolisao. No, bila Grebaja ili Grbaja, dolina uvijek izgleda bajkovito.

Išli smo autom do Eko katuna Pavićević, a onda pješke do takozvane 1. livade. I ovdje je bilo roštiljdžija, ali i šetača. Nama se vrat iskrivio gledajući u Karanfile. Stigli smo i do tačke ispod Valušnice odakle smo se prije 4 godine divili Karanfilima koji su nam bili preko puta. Dijelila nas je samo ova livada na kojoj smo bili danas.

U povratku naiđosmo na prizor poput nekog sa švajcarskih razglednica.

Nacionalni park Prokletije je naš najmlađi nacionalni park. Drago mi je što na svakom koraku vidim napredak. Nadam se da će se ta uzlazna linija nastaviti jer ove ljepote zaslužuju da budu viđene. Pošto smo odustali od povratka onim drvenim mostićima kroz Albaniju, a i da izbjegnemo neizvjesno čekanje na granici, produžili smo prema Plavu. Nismo odoljeli da ne svratimo do Plavskog jezera za koje uvijek sa žaljenjem konstatujem da zaslužuje više pažnje. Nalazi se na fantastičnom mjestu, okruženo prelijepim planinama. Nekada je ovo mjesto bilo centar turizma, a hotel, koji je trenutno potpuno ruiniran, bio je prepun.

Prošlog ljeta sam uspjela da ostvarim davnašnji plan i popnem se na Visitor (Tojotom do Visitorskog jezera i Visitora) odakle se pruža najljepši pogled na Plavsko jezero i jedan od ljepših pogleda sa nekog od naših vrhova uopšte.

Preko Murina i Andrijevice vratismo se okolo-naokolo. Ne usudismo se da idemo preko Mateševa. Volimo taj put, ali nam je za jedan dan bilo dosta avanture. Sve u svemu, lijepo je proći putem do Gusinja preko Albanije. Prizori su izuzetni, naročito u ovom dijelu godine. Neizvjesnost čekanja na granici, potencijalni odroni i drveni mostići nisu preporuka za češće odlaske. Ko želi da upozna NP Prokletije mora tamo ostati nekoliko dana. Ja sam zakasnila za uspon na vrhove Prokletija, a vi pođite dok ste na vrijeme.