Nikada se tebe nagledao ne bi’! No da mi je jedno: da postanem valom Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom Da vječito šumim i da pjevam tebi.

Bokokotorski zaliv je jedan od ljepših djelova, prirodnim ljepotama prebogato nam obdarene zemlje. Može se posmatrati sa brojnih tačaka, vidikovaca, vrhova… i svaki pogled je nov i neponovljiv. Sin je sa društvom išao do tvrđave sv. Andrija i ispričao nam kuda se ide i kako je lijep pogled odatle. Odmah nas je to zaintrigiralo. Još kad je rekao: “Nemojte, preteško je to za vas”… Odlučili smo da pođemo prvog narednog vikenda. Mi smo krenuli iz Perasta, bolje rečeno sa magistrale prije ulaska u Perast. Postoji planinarska oznaka u vidu žute table. Polazno mjesto je neki “vrijedni stočar” zagradio i tu drži krave. Probili smo se nekako.

Staza je išla stranom brda, a zaliv nam je bio sa desne strane. Svakim metrom osvojene visine, zaliv je izgledao sve ljepši.

Staza je bila lagana ako izuzmemo prepreke koje su mještani postavili da bi se stoka samočuvala. Morali smo da se snalazimo i zaobilazimo. Dobri smo bili. Nije nam bilo jasno kako neko može da uzurpira stazu. Ali, ajde.

Malo smo bili začuđeni nepovjerenjem koje je naš prvijenac imao u kondiciju i spretnost roditelja jer smo napredovali bez ikakvih zastoja. 🙂

 

Nismo bili pripremljeni na ono što se čeka pa smo se iznenadili kad smo ispred sebe, prilično visoko, ugledali potpuno ruiniranu crkvu i ostatke još jednog objekta čiju namjenu nismo uspjeli da dokučimo. Vjerovatno je dio fortifikacijskih objekata iz perioda Austrougarske, među koje spada i utvrđenje sv. Andrija. Voljela bih, ako je neko od čitalaca bolje upućen da nam kaže o čemu se ovdje radi.

Hodajući duže od 2,5 sata već smo se bili umorili i pitali ima li ovom pješačenju kraja, kad iznenada, na uzvišici ugledasmo ostatke tvrđave. Znali smo da je tu cilj našeg “putovanja”.

Konačno smo stigli i do ovog putokaza koji nas je obavijestio da smo se popeli 719 metara u vis. Nije malo. Takođe, sa table se vidi da je ovo dio planinarske transferzale Orjen-Lovćen-Rumija. Nije nam padalo na pamet da nastavljamo dalje. Mi smo, za taj dan, dosegli svoj cilj.

Ugledali smo i ostatke austrougarskog utvrđenja sveti Andrija koji je, na žalost, prilično načet zubom vremena i prepušten samom sebi na brigu. To se vidjelo i iz daljine. Kad smo se primakli, vidjeli smo da je stepen ruiniranosti još veći. Koliko me prilikom ovih obilazaka Crne Gore oduševi sve ono za šta je zadužena majka priroda, toliko me razočara ono o čemu brigu treba da vode ljudi. Ovi objekti koje je napravila Austrougarska početkom prošlog vijeka su posebna priča. Možda ću je jednom i napisati. Počev od Kosmača, preko  Vrmca, Goražde, Arze, Mamule do ovog utvrđenja pored kojeg sam upravo stajala, sve je zapušteno do stepena, kada se teško može popraviti. A da se na vrijeme reagovalo i objekti doveli bar u pristojno stanje, imali bismo šta da pokažemo turistima. Pritom ne mislim na “valorizaciju” tako što bi ih pretvorili u kafiće i hotele, već da budu dio kulturne ponude kao istorijski spomenici.

Kad sam prestala da se nerviram zbog stanja tvrđave, jer od mog nerviranja nikakve koristi, sem štete mom zdravlju, ugledali smo zaliv u svoj njegovoj ljepoti. Bokokotorski zaliv je uvijek tu da posmatrače ostavi bez daha. I svaki put uspije da izgleda drukčije. Sa ovog mjesta smo imali direktan pogled na Kotor. To je bio i smisao postojanja ovog utvrđenja, očigledno.

Desno smo imali daleko širu sliku. Mogao je da se osmotri veći dio zaliva. Položaj sunca nije dozvoljavao da se napravi jasniji snimak. No, pogled je bio fantastičan. Morate mi vjerovati na riječ.

 

Vratili smo se kući umorni, ali zadovoljni viđenim, kao i svojom kondicijom. Jovan je bio prijatno iznenađen jer nam je davao male šanse da ćemo stići do cilja. Rekao je: “O…Niste vi još za staro gvožđe”. 🙂 Evo, trudimo se.