Pravi ljubitelji prirode su nesebični. Uživaju i dijele svoje utiske sa drugima. Često me fotografije nekog uspona ili šetnje inspirišu da se i ja tamo uputim. Među brojnim planinarskim skupinama izdvaja se Mala družina iz Nikšića. Njih nekoliko neumorno krstare prirodom tokom čitave godine, ne obazirući se na doba i vremenske uslove. Iako neki od njih nisu u cvijetu mladosti u zavidnoj su fizičkoj spremi. Ja im se samo divim izdaleka, sa žaljenjem konstatujući da sam za takve avanture zakasnila. Jednog dana, tražeci ideju za neku laganu šetnju između dvije kiše, naletim na njihove fotografije sa Sozine. Obradovah se time što sam procijenila da je tura i meni primjerena. Od kad je probijen tunel Sozina često na more idemo preko Paštrovske gore. Ta dionica je interesantna kad nije opterećena saobraćajem. Raspoloženje mi jedino pokvari smeće razastrto pored puta, no to je već bezbroj puta ispričana priča. Malo prije nego što se pojavi more, sa obje strane ceste se mogu vidjeti oznake za planinarske staze, a sa desne strane i info tabla o PPT-u (primorsko planinarskoj transverzali). Nedugo nakon ovih oznaka nalazi se proširenje na kojem se može parkirati auto.

Na tabli je sve lijepo ispisano i nema potrebe da ponavljam. Desno od puta, iz pravca Podgorice, staza vodi ka Ograđenici i Kosmaču, a lijevo prema Mijovića kršu, vrhu Tri roga i Sutormanu. Poslije nekoliko mjeseci neprestanih kiša (bar je takav bio moj subjektivni osjećaj) jedina želja nam je bila da se prošetamo u prirodi. Nismo planirali dugu turu. Tri roga smo zacrtali kao potencijalni cilj. Do Ograđenice smo ionako išli prethodne godine, iz drugog pravca, penjući se ka Veljem Kosmaču. U samom startu smo primijetili da je staza jako dobro markirana. Do kraja našeg puta smo to u više navrata nanovo konstatovali. To je jedna od stvari koja, bar meni, povećava uživanje u planinarenju jer ne moram da strepim da ću negdje skrenuti sa puta. Početak staze vodi kroz šumicu. Bilo je malo blatnjavo, ali se nismo obazirali. Duvao je i vjetar, ali smo, srećom, imali kape. Nismo dali da nam išta pokvari dan.

Markacije su nas prvo vodile širom stazom, pa pored niskih stijena i na kraju kroz rijetku šumicu koja je potpuno bila prekrivrena kaćunima. Kad je nekoliko dana posle ove šetnje ovdje pao snijeg, pali su mi na pamet. Od početka do kraja ovog komada PPT naizmjenično se smjenjuju šuma, kamen, široki put, pa opet u krug. Samo neprimijetno jedno pređe u drugo. Ni ne konstatuješ kad. Okolo-naokolo razni vrhovi. I uvijek ista priča: Šta li je ono? Penje li se ko tamo? Odakle li se prilazi? Mogli bismo da probamo sljedeći put… Jedina referentna tačka je bila Vrsuta u daljini. Nju smo već poznavali. Samo smo joj ranije prišli  izbliza i popeli se skroz lagano.

Odjednom se, poslije jedne gomile kamenja, s desne strane ukazalo more. Buljarica kao na dlanu. To mi je, inače, godinama unazad, omiljena plaža. Bolje reći jedina plaža na koju idem. Grabim da se raželim dok mi je dostupna. Kad otplivam daleko, okrenem se prema planinama i meditiram. I uvijek zaključim kakvi smo mi srećnici da imamo more i planine tako blizu jedne drugima. Ne znam zašto, nikad nisam pomišljala da ću se naći na suprotnom mjestu.

Buljarica je odozgo, što bi se reklo, izgledala moćno. Desno su se jasno uočavale Lučice i malo dalje ostrva Katić i Sveta Neđelja. Petrovac se tek nazirao. Sa lijeve strane se vidio Čanj. Dugo smo ostali posmatrajući plaže i pokušavajući da uočimo sve detalje. Bio je to neuobičajena perspektiva za posmatranje. Uslijedio je dio puta po kamenitom terenu. Uspon je bio zanemarljiv. Staza je vijugala izmedu stijena i kamenja. Sa obje strane staze, uočili smo po jednu, reklo bi se, davno napuštenu kuću. Voljela bih da se varam, ali su se iz daljine doimale takvim.

Već sam rekla, najzanimljivije tokom ove šetnje je stalna promjena ambijenta. Nakon uske kamene staze izbili smo na široki put. Neko je uočio da mjesto ima izuzetan potencijal za uživanje u pogledu, uz malo domaćih specijaliteta, pa nije žalio truda da ga adaptira za tu svrhu.

Od ovog mjesta široka staza se pruža pravo, sa Vrsutom u daljini. Odjednom se pored puta pojavi dugačka stijena, pa jedna neobična šumica, sve do prevoja Presjeka. Tu se sa široke staze prelazi na uski kameni puteljak. Stijene postaju sve veće.

Začuli smo potok prije no što smo ga vidjeli. I vjerovatno čim prestanu kiše, nestaće i on. No, mi smo imali sreću da ga zateknemo. U blizini se nalazi i izvor sa vodom (nismo je probali) i natpis “odmor”, da podsjeti one koji na njega zaborave. Kao na primjer nas. Hodali smo skoro dva sata, a da se nismo nimalo umorili.

Od potočićaa do našeg cilja, Tri roga i vidikovca prema Čanju, prostire se jedini uspon vrijedan pomena na ovoj turi. Možda ni njega ne bih konstatovala da nije bilo malo više blata nego što je poželjno. Tek, do cilja dođosmo za 2 sata umjesto projektovanih 2 i po. Skrenusmo prema vidikovcu.

Tačno ispod nas se nalazila plaža Čanj. Moram priznati da mi ne spada u omiljene i da mi se ovako iz daljine puno više dopala. Lijevo od Čanja se pruža Golo brdo koje razdvaja Čanj i Sutomore. Iz daljine smo uočili i Haj Nehaj, utvrđenje iznad Sutomora koje nam je prošle zime bilo pravo otkrovenje. Desno je staza vodila ka Sutormanu, ali to smo ostavili za neki drugi put. Sve u svemu, bili smo skroz zadovoljni ovom šetnjicom. Posle zimskog izležavanja dobro je poslužila za razmrdavanje gojzerica. U povratku sam iznenada, sa desne strane, ugledala Skadarsko jezero. Ne znam kako mi je promaklo tokom dolaska. Slika je bila nestvarna, a fotoaparat, kao i najčešce, nikad ne može da dočara stvarnost, samo da pomogne da se nasluti i da zaintrigira da se tamo pođe i lično osmotri.

Markacije su nas prvo vodile širom stazom, pa pored niskih stijena i na kraju kroz rijetku šumicu koja je potpuno bila prekrivrena kaćunima. Kad je nekoliko dana posle ove šetnje ovdje pao snijeg, pali su mi na pamet. Od početka do kraja ovog komada PPT naizmjenično se smjenjuju šuma, kamen, široki put, pa opet u krug. Samo neprimijetno jedno pređe u drugo. Ni ne konstatuješ kad. Okolo-naokolo razni vrhovi. I uvijek ista priča: Šta li je ono? Penje li se ko tamo? Odakle li se prilazi? Mogli bismo da probamo sljedeći put… Jedina referentna tačka je bila Vrsuta u daljini. Nju smo već poznavali. Samo smo joj ranije prišli  izbliza i popeli se skroz lagano. Odjednom se, poslije jedne gomile kamenja, s desne strane ukazalo more. Buljarica kao na dlanu. To mi je, inače, godinama unazad, omiljena plaža. Bolje reći jedina plaža na koju idem. Grabim da se raželim dok mi je dostupna. Kad otplivam daleko, okrenem se prema planinama i meditiram. I uvijek zaključim kakvi smo mi srećnici da imamo more i planine tako blizu jedne drugima. Ne znam zašto, nikad nisam pomišljala da ću se naći na suprotnom mjestu.

Buljarica je odozgo, što bi se reklo, izgledala moćno. Desno su se jasno uočavale Lučice i malo dalje ostrva Katić i Sveta Neđelja. Petrovac se tek nazirao. Sa lijeve strane se vidio Čanj. Dugo smo ostali posmatrajući plaže i pokušavajući da uočimo sve detalje. Bio je to neuobičajena perspektiva za posmatranje. Uslijedio je dio puta po kamenitom terenu. Uspon je bio zanemarljiv. Staza je vijugala izmedu stijena i kamenja. Sa obje strane staze, uočili smo po jednu, reklo bi se, davno napuštenu kuću. Voljela bih da se varam, ali su se iz daljine doimale takvim. Već sam rekla, najzanimljivije tokom ove šetnje je stalna promjena ambijenta. Nakon uske kamene staze izbili smo na široki put. Neko je uočio da mjesto ima izuzetan potencijal za uživanje u pogledu, uz malo domaćih specijaliteta, pa nije žalio truda da ga adaptira za tu svrhu. Od ovog mjesta široka staza se pruža pravo, sa Vrsutom u daljini. Odjednom se pored puta pojavi dugačka stijena, pa jedna neobična šumica, sve do prevoja Presjeka. Tu se sa široke staze prelazi na uski kameni puteljak. Stijene postaju sve veće. Začuli smo potok prije no što smo ga vidjeli. I vjerovatno čim prestanu kiše, nestaće i on. No, mi smo imali sreću da ga zateknemo. U blizini se nalazi i izvor sa vodom (nismo je probali) i natpis “odmor”, da podsjeti one koji na njega zaborave. Kao na primjer nas. Hodali smo skoro dva sata, a da se nismo nimalo umorili. Od potočića do našeg cilja, Tri roga i vidikovca prema Čanju, prostire se jedini uspon vrijedan pomena na ovoj turi. Možda ni njega ne bih konstatovala da nije bilo malo više blata nego što je poželjno. Tek, do cilja dođosmo za 2 sata umjesto projektovanih 2 i po. Skrenusmo prema vidikovcu. Tačno ispod nas se nalazila plaža Čanj. Moram priznati da mi ne spada u omiljene i da mi se ovako iz daljine puno više dopala. Lijevo od Čanja se pruža Golo brdo koje razdvaja Čanj i Sutomore. Iz daljine smo uočili i Haj Nehaj, utvrđenje iznad Sutomora koje nam je prošle zime bilo pravo otkrovenje. Desno je staza vodila ka Sutormanu, ali to smo ostavili za neki drugi put. Sve u svemu, bili smo skroz zadovoljni ovom šetnjicom. Posle zimskog izležavanja dobro je poslužila za razmrdavanje gojzerica. U povratku sam iznenada, sa desne strane, ugledala Skadarsko jezero. Ne znam kako mi je promaklo tokom dolaska. Slika je bila nestvarna, a fotoaparat, kao i najčešce, nikad ne može da dočara stvarnost, samo da pomogne da se nasluti i da zaintrigira da se tamo pođe i lično osmotri.

Povratak je bio još lakši. Vjetar je stao pa smo konačno skinuli kape. Kamenitu stazu smo već znali te smo koračali skroz opušteno. Pogled prema Buljarici i Čanju nas je ponovo zaustavio. Kad sam prošla posljednji vidikovac prema moru, pojavio se i zračak sunca. Zažalila sam što nije malo ranije, ali se nisam vraćala.

Kad sam prošla posljednji vidikovac prema moru, pojavio se i zračak sunca. Zažalila sam što nije malo ranije, ali se nisam vraćala. Kad sam nekoliko sedmica kasnije vidjela fotografije planinarskog kluba Gorica dok su po ovoj istoj stazi gazili snijeg, sjetih se kaćuna i visibaba koji su malo uranili najavljujući proljeće. Ono je ove godine  prikasnilo, ali je i njihov pokušaj da ga prizovu bio vrijedan pažnje.