Pisanje za lijepih i sunčanih dana mi se čini kao gubljenje vremena. To je vrijeme za šetanje, skupljanje utisaka i dobrih fotografija. Pa kad dođu hladniji dani, kad se ušuškam uz šporet na drva, razgledam i biram najuspjelije fotografije i prizivam sjećanje.  Pošto nikad nisam bila ljubitelj snijega, od kasne jeseni do početka ljeta, planine i gledam samo sa fotografija. I čeznem za dužim i sunčanim danima kad ću im ponovo poći u pohode. Danas se prisjetih Prutaša.

Inače sam veliki ljubitelj Durmitora, i svaki uspon i svaki osvojeni vrh Durmitora za mene imaju poseban značaj. Svaki je drukčiji na razne načine. Zato i ne želim da pravim poređenja među njima. Jedino po težini uspona. A i tu sam skroz subjektivna jer je meni, sa svojom kondicijom, sve teško i penjem se, uglavnom, snagom volje. Tako da mogu reći da mi je uspon na Prutaš bio srednje težak. Do Prutaša se može stići na dva načina: iz Todorovog dola i iz Dobrog dola. Ili se, kako smo mi tada uradili, može poći jednim, a vratiti drugim putem.

Uspon smo započeli iz Todorovog dola. Početak je lagana šetnja po blago zatalasanoj, zelenoj livadi. Vrlo brzo počinje nagli uspon.

Ovo pojilište za stoku nam je bio reper kada smo se okretali da vidimo kolliko smo se udaljili od početka staze. Odmicali smo brzo, još uvijek puni energije i odmorni.

Vrlo brzo se pojilo u Todorovom dolu pretvorilo u lokvicu, a mi smo morali da se uhvatimo u koštac sa naglim usponom, koji nas je tjerao da zastajemo poslije nekoliko pređenih koraka. Pravili smo se da razgledamo i divimo se okolini, a, u stvari, pokušavali smo da dođemo do daha i smirimo drhtanje nogu.

Tokom kratkih odmora, istinski smo se divili smo  okolini, koja je, što smo se više peli, bila sve šarolikija. Kombinacija stijena i vegetacije je bila više nego neobična. Skoro pa kao da je neko u fotošopu nakalemio ovo zelenilo. Toliko nestvarno djeluje.

Naglo smo stigli so vrha. Pogled je bio izvanredan. Na koju god stranu bi se okrenuli, pogled se značajno mijenjao. Uočavali smo okolne vrhove, počev od Bobotovog kuka, preko Vjetrenih brda koja se spuštaju do Sedla, pa zapadno od Dobrog dola izdiže se i kameniti i erozijom iscrtan Lojanik. Dalje se vidi pivski Treskavac, pa vrhovi Maglića, Bioča i Volujka, kao i sela Trsa i Nedajno. Na sjeveru, u daljini, vidi se Ljubišnja.

Meni je, ipak, najljepši bio pogled na Škrčka jezera. Tu sam se najduže zadržavla u pokušaju da rekonstruišem put do jezera kojim sam išla prethodnog ljeta. Škrčka jezera su među najljepšim jezerima durmitorskog kraja. Intenzivna zelena boja je ono što ih odvaja od ostalih. Tek kasnije sam saznala da sam mogla da dođem u puno bolju poziciju za fotografisanje  jezera. To će mi biti motiv da ponovim uspon do ovog vrha.

Iako je bila sredina avgusta, na vrhu se zadržao snijeg koji nas je baš iznenadio. Snijeg u avgustu je čak i mene, koja često znam da kažem da ga volim vidjeti samo na slici, uspio da oduševi.

Pošto nas je uspon prilično izmorio, pomisao na povratak i spuštanje niz tako strmu padinu nas nije radovala. Onda smo se dosjetili spasonosnog rješenja: vratićemo se drugim putem, putem preko Škrčkog ždrijela. Ta ideja je bila pun pogodak .

Odmah kad smo počeli da se spuštamo, naišli smo na  neobičnu stijenu koja se vidi na fotografiji ispod. Pošto je bila skroz desno od staze, mogli smo je i mimoići da nas nije privukao cvrkut bezbroj ptica koje su svoje stanište našle upravo u pukotinama ove stijene. Kasnije sam saznala da je upravo ova stijena mjesto gdje se gnijezde orlovi. A ta gomila cvrkutavih stvorova su bili orlići.

Silazak sa Prutaša je bio pravo uživanje. Pošto nisam morala da pazim na svaki korak, da se ne bih sunovratila, kao pri penjanju, mogla sam da uživam u širini pogleda, nevjerovatnim bojama i oblicima koji su se ukazivali na sve strane.

Upeklo je avgustovsko sunce, ali cvijeća je bilo na sve strane. Ovo, koje mi liči na pustinjsko, me uvijek najviše oduševljava.

I tako, korak po korak, pogled po pogled, uz po neku fotografiju, ugledasmo i Sedlo u daljini, što je bio znak da je naš cilj, ovoga puta, Dobri do, blizu. E, onda smo morali da stopiramo da bi pošli do Todorovog dola gdje smo ostavili auto, ali to su više tehnički detalji. 🙂

Društvo na planinarenju nam je pravio drug koji živi u Kanadi. Svakog ljeta kad dođe u posjetu roditeljima, mi imamo zadatak da osmislimo jednu zajedničku penjačku turu. Ova se pokazala kao pravi pogodak. Na kraju smo se do Podgorice vratili preko Plužina, da bi što duže uživali u ljepotama kojom je priroda obdarila ovaj dio naše zemlje.