[:me]Jeste li nekad čuli za Crkvice? – pitanje je koje najčešće postavljam ovih dana. Da… To je ono mjesto sa najvećom količinom padavina u Evropi. Tačno. To je ono što sam i ja do skoro znala o ovom mjestu. Još sam čula da, i pored toliko padavina, tekuće vode nema jer sva ponire. Kad bi neko pomenuo Crkvice ja bih se sjetila i svoje voljene babe koja je u ranoj mladosti pošla iz Krivošija na Kosovo. Čak nikad nisam pitala ni iz kojeg mjesta u Krivošijama, ali sam tu ulogu interno dodijelila Crkvicama.

Na jednoj planinarskoj turi minulog proljeća, kolege iz Nikšića nam ispričaše čudesnu priču o Crkvicama, bivšem austrougarskom utvrđenju, koje je posjedovalo pekaru u kojoj se peklo 10.000 hljebova dnevno, koja je imala konjušnice, čiji ostaci i danas postoje, sale za ples, bioskop… Nagovarali su nas da jedan vikend pođemo tamo. I nije da sam sumnjala u priču kolega planinara, ali sam bila zbunjena pred činjenicom da nikad ništa nisam čula o svemu tome. I onda su Vijesti objavile tekst novinara Siniše Lukovića ( http://www.vijesti.me/vijesti/kad-se-u-krivosijama-igrao-tenis-912739 ) , a zatim sam vidjela i  video Ilije Perića (  https://www.youtube.com/watch?v=9csHeLscgQ8 ), koji su potvrdili moje sumnje da imam velike rupe u obrazovanju, kada je istorija u pitanju. Tih dana sam došla i u privremeni posjed knjige koju sam dugo tražila: Werk – austrougarske tvrđave u Crnoj Gori, autora Radojice – Raša Pavićevića i odlazak u Crkvice je uslijedio prve sunčane subote.

Do Crkvica se stiže tako što se sa puta Risan–Grahovo skrene lijevo. Postoje oznake, put je u solidnom stanju. Prošli smo mjesto zvano Knežlaz i posle 5–6 kilometara smo naišli na jedno izbetonirano kružno proširenje sa skulpturom jednog brkatog junaka. Spomenik je posvećen ustanicima Krivošijskog ustanka 1869. godine. To sam naknadno saznala jer je, na žalost, natpis na spomeniku ostao bez većeg broja slova, te postao nečitljiv.

U blizini spomenika smo ugledali i info tablu koja nas je obavijestila da smo stigli na pravo mjesto.

Pošli smo u pravcu koji je pokazivala tabla. Na svakom koraku su se nalazili ostaci objekata koji su napravljeni u periodu od sredine 19. vijeka do početka Prvog svjetskog rata. Naime, na ovom mjestu se nalazio utvrđeni logor osposobljen da primi 6–7 hiljada vojnika. U pojedinim momentima, uz članove porodica oficira, na području logora je boravilo i do 10.000 stanovnika. Logor je bio zaštićen konfiguracijom terena i forovima Kom i Stražnik. Negativne strane ove lokacije su prije svega bezvodnost (i pored silne kiše) i izuzetno oštre zime. Prvi problem su uspješno riješili. Zapitala sam se šta krije ova, po meni, preluksuzna ograda za vojni logor. Ispostavilo se da je tu bistijerna.

Ograda krije ove otvore odakle se uzimala voda. Bilo ih je dosta jer je bilo i puno onih koji su koristili vodu odavde. Neposredno pored bistijerne još uvijek se drže, mada i oni popuštaju pred udarom godina, zidovi bivše konjušnice.

I da nije pisalo na info tabli, pogodili bismo o čemu se radi po ovim alkama koje su služile za vezivanje konja, koje uspješno odolijevaju vremenu. Umjesto konja, u konjušnici se danas smjestilo drveće.

Okrenuli smo se lijevo, desno i zapitali kuda dalje. Direktno iznad nas se nalazio Stražnik. To je jedan od dva fora koja su “čuvala” Crkvice. Sa mjesta na kom smo se nalazili nismo uočavali nikakvu stazu, ali smo vidjeli tvrđavu i krenuli smo, onako kako znamo da ne treba (ali nikad ne poslušamo taj glas razuma) – pravo prema njoj. Lomatali smo se svjesni da je cilj blizu. Praveći pauze da uhvatim vazduh, osvrtala sam se iza sebe. Imala sam fantastičan pogled na Lovćen.

Uskoro smo, srećom, naišli na put koji vodi do utvrđenja. Nismo ni sumnjali da postoji, samo ga je trebalo otkriti. Put je prilično oronuo. Na pojedinim mjestima je potreban maksimalni oprez. Uočili smo da je granje krčeno tokom ove godine i pretpostavili da do tvrđave ne bismo ni mogli doći da se dugogodišnje rastinje nije raskrčilo. Gospodin Pavićević, više puta pomenuti autor knjige o utvrđenjima, mi je otkrio da mu je trvđava Stražnik omiljena tvrđava.

Dok sam joj se primicala, shvatila sam zašto. Ovo utvrđenje se razlikuje od svih ostalih  u okviru austrougarske odbrambene linije, poznatije kao Primorske tvrđave Boka. No, ljepotu i neobičnost Stražnika je teško uočiti sa zemlje. S obzirom na to da nisam bila ponijela dron toga dana, prihvatila sam velikodušnu ponudu gospodina Pavićevića, fotografiju Stražnika snimljenu iz helikoptera, koju nije objavio u svojoj knjizi.

Tvrđava se nalazi na 1225 mnv, na brdu Stražnik, po kojem je i dobila ime. For (utvrđenje) je izgrađen na oštroj stijeni. Ima tri sprata. Prva dva su “kazamatna kasarna” sa puškarnicama i ostalim elementima fora, a treći sprat šestougaona platforma. Upravo je ta platforma ono što ovu tvrđavu odvaja od drugih. Pročitah negdje da su je nazivali i “Orlovo gnijezdo”, a crtež ove platforme predstavlja i simbol budućeg (nadam se) turističkog kompleksa koji će ovdje da nikne.

Danas situacija nije ružičasta. Ovo utvrđenje, vrijedno svakog divljenja, u tako je oronulom stanju da mi je muž u jednom momentu, u najboljoj namjeri, priprijetio: “O ovome ne smiješ da pišeš u blogu! Može neko da strada, pa da ti budeš kriva”. Rekoh: naglasiću da dolaze na svoju odgovornost. I da posmatraju poizdalje. Mada, ni prilazni put nije bezopasan. Ulaz u utvrđenje je zatrpan kamenjem. Zato i nisam došla u iskušenje da zavirujem unutra.

Sem na Lovćen, odavde se pružao pogled i na cjelokupno Grahovsko polje, a istočno od njega smo uočili tvrđavu (for) Kom, koja je bila naš sledeći cilj.

Nazad smo se zadovoljno uputili stazom. U jednom momentu smo shvatili da ona ide u pravcu Koma, a da je nama auto na polovini puta do tamo, pa smo se ponovo strmeknuli niz stranu. Spuštanje nam je palo lakše od penjanja. Autom smo pošli naprijed do početka staze za Kom. I tu je bila info tabla koja je ukratko opisivala utvrđenje sa kojeg smo upravo došli, kao i ono do kojeg smo se upravo bili zaputili.

Ne znam ko je autor ovih tabli. Žao mi je što i pored dobre ideje i namjere one predstavljaju potpuni promašaj. Pretpostavljam da su postavljene ljetos, a već su vrlo teško čitljive. Znajući kakve su zime u ovom kraju, ne vjerujem da će potrajati. Sponzori su bili brojni i respektabilni, ali je rezultat, po mom mišljenju, loš. Voljela bih da ne budem u pravu.

Odavde se do Stražnika se stiže za pola sata, a do Koma za samo 10 minuta.

Utvrđenje Kom se nalazi na 1129 mnv, na brdu Kom, po kojem je i dobilo ime. I ono je , kao i ostala utvrđenja iz krivošijske zone, izgrađen od 1882. do 1884. godine. “For je urađen u obliku elipse sa trospratnom kasarnom u sredini i dvije polukružne platforme na istoku i zapadu za topovske položaje, što čini jedinstvenu građevinsku cjelinu.” Ovaj opis iz knjige o utvrđenjima se nikako ne bi mogao povezati sa oronulim utvrđenjem koje sam ugledala ispred sebe. Fotografija gospodina Pavićevića svakako daje drugu perspektivu.

Pokušali smo da obiđemo tvrđavu. Sa sjeverne strane je to išlo lako, ali smo zapeli na jugoistočnom ćošku. Odustali smo kao lisica od grožđa, govoreći sebi da ionako ne bi ništa specijalno vidjeli. Kao i ispred Stražnika, održala sam jedan govor o tome kako je uopšte moguće da tokom proteklih 100 godina nikome nije palo na pamet da pokuša da zaustavi devastiranje ovih objekata. Jedina publika mi je bio muž koji je oguglao na ovu tiradu jer je čuo bezbroj puta.

Dok smo bili na Stražniku uočili smo u dolini, južno od cistijerne i konjušnice, veliki objekat za koji smo pretpostavili da je ostatak nekadašnje pekare. Odlučili smo da se uputimo tamo. Sunce je već zalazilo i žurili smo da pogledamo objekat i napravimo fotografije kakve god ispale. Auto smo ostavili pored makadamskog puta u blizini pekare. Objekat pekare je dominirao veličinom, ali je u blizini bilo ostataka i drugih objekata koji su, služili za stanovanje i druge namjene.

Na raskrsnici se nalaze tri velike info table na kojima piše o flori i fauni područja Orjen (na kojem su Crkvice i smještene), kao i o istorijskim činjenicama u vezi austrougarske baze u Crkvicama koja se ovdje nalazila u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka. I tu piše ono što je, dok nisam došla na ovo mjesto i lično se u to uvjerila, zvučalo kao naučna fantastika. Dakle, ovdje je krajem XIX vijeka postojalo oko 150 objekata i to: kasarne, hoteli, škola, prodavnice, strelište, konjušnica, pozorište, bioskop, pošta. Na vrhu liste (po stepenu nevjerovatnosti) , za mene su: kuglana, skijalište, teniski i fudbalski teren (sa tribinama za 1000 gledalaca). U pekari, čiji su zidovi stajali ispred nas, dnevno se peklo i do 24 tone hljeba. Pekara je bila najveća na Balkanu i druga po veličini u Evropi, u ta doba. Imala je automatizovanu proizvodnju i struju koju su dobijali pomoću instaliranih agregata. Čitala sam to, ponovo i ponovo, pokušavajući da te podatke prenesem u stvarnost. Gledajući u pekaru i njene dimenzije, polako sam prihvatala da to nije samo bajka. Obišli smo pekaru, zavirili unutra i sa druge strane naišli na stepenice za koje sam znala da su vodile do bioskopske sale.

Ovdje sam zastala rastrzana osjećanjima vezanim za protok vremena. Bilo je čudno što sam stajala na mjestu gdje je još prije 100 godina neko dolazio da gleda bioskopsku predstavu, igrao tenis i kuglao se. Bilo mi je draže da razmišljam samo o lijepim stvarima koje su se ovdje događale. Danas, za sve vrijeme boravka na ovom prostoru, nismo sreli nikoga. Drago mi je da je šira javnost, makar i poslije 100 godina, saznala za ove istorijske činjenice. Voljela bih da se nešto preduzme, da se sačuva bar ovo što se do sad zadržalo. Mada, bojim se da to spada u domen fantastike.

Teška srca sam  odlučila da krenem sa ovog mjesta, za koje bih željela da se  nađe i u udžbenicima istorije, bar u dodatku “Zanimljiva istorija” , a ne da ostane upamćeno samo po tmurnoj geografskoj zanimljivosti.

 

 [:en]Jeste li nekad čuli za Crkvice? – pitanje je koje najčešće postavljam ovih dana. Da… To je ono mjesto sa najvećom količinom padavina u Evropi. Tačno. To je ono što sam i ja do skoro znala o ovom mjestu. Još sam čula da, i pored toliko padavina, tekuće vode nema jer sva ponire. Kad bi neko pomenuo Crkvice ja bih se sjetila i svoje voljene babe koja je u ranoj mladosti pošla iz Krivošija na Kosovo. Čak nikad nisam pitala ni iz kojeg mjesta u Krivošijama, ali sam tu ulogu interno dodijelila Crkvicama.

Na jednoj planinarskoj turi minulog proljeća, kolege iz Nikšića nam ispričaše čudesnu priču o Crkvicama, bivšem austrougarskom utvrđenju, koje je posjedovalo pekaru u kojoj se peklo 10.000 hljebova dnevno, koja je imala konjušnice, čiji ostaci i danas postoje, sale za ples, bioskop… Nagovarali su nas da jedan vikend pođemo tamo. I nije da sam sumnjala u priču kolega planinara, ali sam bila zbunjena pred činjenicom da nikad ništa nisam čula o svemu tome. I onda su Vijesti objavile tekst novinara Siniše Lukovića ( http://www.vijesti.me/vijesti/kad-se-u-krivosijama-igrao-tenis-912739 ) , a zatim sam vidjela i  video Ilije Perića (  https://www.youtube.com/watch?v=9csHeLscgQ8 ), koji su potvrdili moje sumnje da imam velike rupe u obrazovanju, kada je istorija u pitanju. Tih dana sam došla i u privremeni posjed knjige koju sam dugo tražila: Werk – austrougarske tvrđave u Crnoj Gori, autora Radojice – Raša Pavićevića i odlazak u Crkvice je uslijedio prve sunčane subote.

Do Crkvica se stiže tako što se sa puta Risan–Grahovo skrene lijevo. Postoje oznake, put je u solidnom stanju. Prošli smo mjesto zvano Knežlaz i posle 5–6 kilometara smo naišli na jedno izbetonirano kružno proširenje sa skulpturom jednog brkatog junaka. Spomenik je posvećen ustanicima Krivošijskog ustanka 1869. godine. To sam naknadno saznala jer je, na žalost, natpis na spomeniku ostao bez većeg broja slova, te postao nečitljiv.

U blizini spomenika smo ugledali i info tablu koja nas je obavijestila da smo stigli na pravo mjesto.

Pošli smo u pravcu koji je pokazivala tabla. Na svakom koraku su se nalazili ostaci objekata koji su napravljeni u periodu od sredine 19. vijeka do početka Prvog svjetskog rata. Naime, na ovom mjestu se nalazio utvrđeni logor osposobljen da primi 6–7 hiljada vojnika. U pojedinim momentima, uz članove porodica oficira, na području logora je boravilo i do 10.000 stanovnika. Logor je bio zaštićen konfiguracijom terena i forovima Kom i Stražnik. Negativne strane ove lokacije su prije svega bezvodnost (i pored silne kiše) i izuzetno oštre zime. Prvi problem su uspješno riješili. Zapitala sam se šta krije ova, po meni, preluksuzna ograda za vojni logor. Ispostavilo se da je tu bistijerna.

Ograda krije ove otvore odakle se uzimala voda. Bilo ih je dosta jer je bilo i puno onih koji su koristili vodu odavde. Neposredno pored bistijerne još uvijek se drže, mada i oni popuštaju pred udarom godina, zidovi bivše konjušnice.

I da nije pisalo na info tabli, pogodili bismo o čemu se radi po ovim alkama koje su služile za vezivanje konja, koje uspješno odolijevaju vremenu. Umjesto konja, u konjušnici se danas smjestilo drveće.

Okrenuli smo se lijevo, desno i zapitali kuda dalje. Direktno iznad nas se nalazio Stražnik. To je jedan od dva fora koja su “čuvala” Crkvice. Sa mjesta na kom smo se nalazili nismo uočavali nikakvu stazu, ali smo vidjeli tvrđavu i krenuli smo, onako kako znamo da ne treba (ali nikad ne poslušamo taj glas razuma) – pravo prema njoj. Lomatali smo se svjesni da je cilj blizu. Praveći pauze da uhvatim vazduh, osvrtala sam se iza sebe. Imala sam fantastičan pogled na Lovćen.

Uskoro smo, srećom, naišli na put koji vodi do utvrđenja. Nismo ni sumnjali da postoji, samo ga je trebalo otkriti. Put je prilično oronuo. Na pojedinim mjestima je potreban maksimalni oprez. Uočili smo da je granje krčeno tokom ove godine i pretpostavili da do tvrđave ne bismo ni mogli doći da se dugogodišnje rastinje nije raskrčilo. Gospodin Pavićević, više puta pomenuti autor knjige o utvrđenjima, mi je otkrio da mu je trvđava Stražnik omiljena tvrđava.

Dok sam joj se primicala, shvatila sam zašto. Ovo utvrđenje se razlikuje od svih ostalih  u okviru austrougarske odbrambene linije, poznatije kao Primorske tvrđave Boka. No, ljepotu i neobičnost Stražnika je teško uočiti sa zemlje. S obzirom na to da nisam bila ponijela dron toga dana, prihvatila sam velikodušnu ponudu gospodina Pavićevića, fotografiju Stražnika snimljenu iz helikoptera, koju nije objavio u svojoj knjizi.

Tvrđava se nalazi na 1225 mnv, na brdu Stražnik, po kojem je i dobila ime. For (utvrđenje) je izgrađen na oštroj stijeni. Ima tri sprata. Prva dva su “kazamatna kasarna” sa puškarnicama i ostalim elementima fora, a treći sprat šestougaona platforma. Upravo je ta platforma ono što ovu tvrđavu odvaja od drugih. Pročitah negdje da su je nazivali i “Orlovo gnijezdo”, a crtež ove platforme predstavlja i simbol budućeg (nadam se) turističkog kompleksa koji će ovdje da nikne.

Danas situacija nije ružičasta. Ovo utvrđenje, vrijedno svakog divljenja, u tako je oronulom stanju da mi je muž u jednom momentu, u najboljoj namjeri, priprijetio: “O ovome ne smiješ da pišeš u blogu! Može neko da strada, pa da ti budeš kriva”. Rekoh: naglasiću da dolaze na svoju odgovornost. I da posmatraju poizdalje. Mada, ni prilazni put nije bezopasan. Ulaz u utvrđenje je zatrpan kamenjem. Zato i nisam došla u iskušenje da zavirujem unutra.

Sem na Lovćen, odavde se pružao pogled i na cjelokupno Grahovsko polje, a istočno od njega smo uočili tvrđavu (for) Kom, koja je bila naš sledeći cilj.

Nazad smo se zadovoljno uputili stazom. U jednom momentu smo shvatili da ona ide u pravcu Koma, a da je nama auto na polovini puta do tamo, pa smo se ponovo strmeknuli niz stranu. Spuštanje nam je palo lakše od penjanja. Autom smo pošli naprijed do početka staze za Kom. I tu je bila info tabla koja je ukratko opisivala utvrđenje sa kojeg smo upravo došli, kao i ono do kojeg smo se upravo bili zaputili.

Ne znam ko je autor ovih tabli. Žao mi je što i pored dobre ideje i namjere one predstavljaju potpuni promašaj. Pretpostavljam da su postavljene ljetos, a već su vrlo teško čitljive. Znajući kakve su zime u ovom kraju, ne vjerujem da će potrajati. Sponzori su bili brojni i respektabilni, ali je rezultat, po mom mišljenju, loš. Voljela bih da ne budem u pravu.

Odavde se do Stražnika se stiže za pola sata, a do Koma za samo 10 minuta.

Utvrđenje Kom se nalazi na 1129 mnv, na brdu Kom, po kojem je i dobilo ime. I ono je , kao i ostala utvrđenja iz krivošijske zone, izgrađen od 1882. do 1884. godine. “For je urađen u obliku elipse sa trospratnom kasarnom u sredini i dvije polukružne platforme na istoku i zapadu za topovske položaje, što čini jedinstvenu građevinsku cjelinu.” Ovaj opis iz knjige o utvrđenjima se nikako ne bi mogao povezati sa oronulim utvrđenjem koje sam ugledala ispred sebe. Fotografija gospodina Pavićevića svakako daje drugu perspektivu.

Pokušali smo da obiđemo tvrđavu. Sa sjeverne strane je to išlo lako, ali smo zapeli na jugoistočnom ćošku. Odustali smo kao lisica od grožđa, govoreći sebi da ionako ne bi ništa specijalno vidjeli. Kao i ispred Stražnika, održala sam jedan govor o tome kako je uopšte moguće da tokom proteklih 100 godina nikome nije palo na pamet da pokuša da zaustavi devastiranje ovih objekata. Jedina publika mi je bio muž koji je oguglao na ovu tiradu jer je čuo bezbroj puta.

Dok smo bili na Stražniku uočili smo u dolini, južno od cistijerne i konjušnice, veliki objekat za koji smo pretpostavili da je ostatak nekadašnje pekare. Odlučili smo da se uputimo tamo. Sunce je već zalazilo i žurili smo da pogledamo objekat i napravimo fotografije kakve god ispale. Auto smo ostavili pored makadamskog puta u blizini pekare. Objekat pekare je dominirao veličinom, ali je u blizini bilo ostataka i drugih objekata koji su, služili za stanovanje i druge namjene.

Na raskrsnici se nalaze tri velike info table na kojima piše o flori i fauni područja Orjen (na kojem su Crkvice i smještene), kao i o istorijskim činjenicama u vezi austrougarske baze u Crkvicama koja se ovdje nalazila u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka. I tu piše ono što je, dok nisam došla na ovo mjesto i lično se u to uvjerila, zvučalo kao naučna fantastika. Dakle, ovdje je krajem XIX vijeka postojalo oko 150 objekata i to: kasarne, hoteli, škola, prodavnice, strelište, konjušnica, pozorište, bioskop, pošta. Na vrhu liste (po stepenu nevjerovatnosti) , za mene su: kuglana, skijalište, teniski i fudbalski teren (sa tribinama za 1000 gledalaca). U pekari, čiji su zidovi stajali ispred nas, dnevno se peklo i do 24 tone hljeba. Pekara je bila najveća na Balkanu i druga po veličini u Evropi, u ta doba. Imala je automatizovanu proizvodnju i struju koju su dobijali pomoću instaliranih agregata. Čitala sam to, ponovo i ponovo, pokušavajući da te podatke prenesem u stvarnost. Gledajući u pekaru i njene dimenzije, polako sam prihvatala da to nije samo bajka. Obišli smo pekaru, zavirili unutra i sa druge strane naišli na stepenice za koje sam znala da su vodile do bioskopske sale.

Ovdje sam zastala rastrzana osjećanjima vezanim za protok vremena. Bilo je čudno što sam stajala na mjestu gdje je još prije 100 godina neko dolazio da gleda bioskopsku predstavu, igrao tenis i kuglao se. Bilo mi je draže da razmišljam samo o lijepim stvarima koje su se ovdje događale. Danas, za sve vrijeme boravka na ovom prostoru, nismo sreli nikoga. Drago mi je da je šira javnost, makar i poslije 100 godina, saznala za ove istorijske činjenice. Voljela bih da se nešto preduzme, da se sačuva bar ovo što se do sad zadržalo. Mada, bojim se da to spada u domen fantastike.

Teška srca sam se odlučila da krenem sa ovog mjesta, za koje bih željela dase  nađe i u udžbenicima istorije, bar u dodatku “Zanimljiva istorija” , a ne da ostane upamćeno samo po tmurnoj geografskoj zanimljivosti.

 

 [:ME]Jeste li nekad čuli za Crkvice? – pitanje je koje najčešće postavljam ovih dana. Da… To je ono mjesto sa najvećom količinom padavina u Evropi. Tačno. To je ono što sam i ja do skoro znala o ovom mjestu. Još sam čula da, i pored toliko padavina, tekuće vode nema jer sva ponire. Kad bi neko pomenuo Crkvice ja bih se sjetila i svoje voljene babe koja je u ranoj mladosti pošla iz Krivošija na Kosovo. Čak nikad nisam pitala ni iz kojeg mjesta u Krivošijama, ali sam tu ulogu interno dodijelila Crkvicama.

Na jednoj planinarskoj turi minulog proljeća, kolege iz Nikšića nam ispričaše čudesnu priču o Crkvicama, bivšem austrougarskom utvrđenju, koje je posjedovalo pekaru u kojoj se peklo 10.000 hljebova dnevno, koja je imala konjušnice, čiji ostaci i danas postoje, sale za ples, bioskop… Nagovarali su nas da jedan vikend pođemo tamo. I nije da sam sumnjala u priču kolega planinara, ali sam bila zbunjena pred činjenicom da nikad ništa nisam čula o svemu tome. I onda su Vijesti objavile tekst novinara Siniše Lukovića ( http://www.vijesti.me/vijesti/kad-se-u-krivosijama-igrao-tenis-912739 ) , a zatim sam vidjela i  video Ilije Perića (  https://www.youtube.com/watch?v=9csHeLscgQ8 ), koji su potvrdili moje sumnje da imam velike rupe u obrazovanju, kada je istorija u pitanju. Tih dana sam došla i u privremeni posjed knjige koju sam dugo tražila: Werk – austrougarske tvrđave u Crnoj Gori, autora Radojice – Raša Pavićevića i odlazak u Crkvice je uslijedio prve sunčane subote.

Do Crkvica se stiže tako što se sa puta Risan–Grahovo skrene lijevo. Postoje oznake, put je u solidnom stanju. Prošli smo mjesto zvano Knežlaz i posle 5–6 kilometara smo naišli na jedno izbetonirano kružno proširenje sa skulpturom jednog brkatog junaka. Spomenik je posvećen ustanicima Krivošijskog ustanka 1869. godine. To sam naknadno saznala jer je, na žalost, natpis na spomeniku ostao bez većeg broja slova, te postao nečitljiv.

U blizini spomenika smo ugledali i info tablu koja nas je obavijestila da smo stigli na pravo mjesto.

Pošli smo u pravcu koji je pokazivala tabla. Na svakom koraku su se nalazili ostaci objekata koji su napravljeni u periodu od sredine 19. vijeka do početka Prvog svjetskog rata. Naime, na ovom mjestu se nalazio utvrđeni logor osposobljen da primi 6–7 hiljada vojnika. U pojedinim momentima, uz članove porodica oficira, na području logora je boravilo i do 10.000 stanovnika. Logor je bio zaštićen konfiguracijom terena i forovima Kom i Stražnik. Negativne strane ove lokacije su prije svega bezvodnost (i pored silne kiše) i izuzetno oštre zime. Prvi problem su uspješno riješili. Zapitala sam se šta krije ova, po meni, preluksuzna ograda za vojni logor. Ispostavilo se da je tu bistijerna.

Ograda krije ove otvore odakle se uzimala voda. Bilo ih je dosta jer je bilo i puno onih koji su koristili vodu odavde. Neposredno pored bistijerne još uvijek se drže, mada i oni popuštaju pred udarom godina, zidovi bivše konjušnice.

I da nije pisalo na info tabli, pogodili bismo o čemu se radi po ovim alkama koje su služile za vezivanje konja, koje uspješno odolijevaju vremenu. Umjesto konja, u konjušnici se danas smjestilo drveće.

Okrenuli smo se lijevo, desno i zapitali kuda dalje. Direktno iznad nas se nalazio Stražnik. To je jedan od dva fora koja su “čuvala” Crkvice. Sa mjesta na kom smo se nalazili nismo uočavali nikakvu stazu, ali smo vidjeli tvrđavu i krenuli smo, onako kako znamo da ne treba (ali nikad ne poslušamo taj glas razuma) – pravo prema njoj. Lomatali smo se svjesni da je cilj blizu. Praveći pauze da uhvatim vazduh, osvrtala sam se iza sebe. Imala sam fantastičan pogled na Lovćen.

Uskoro smo, srećom, naišli na put koji vodi do utvrđenja. Nismo ni sumnjali da postoji, samo ga je trebalo otkriti. Put je prilično oronuo. Na pojedinim mjestima je potreban maksimalni oprez. Uočili smo da je granje krčeno tokom ove godine i pretpostavili da do tvrđave ne bismo ni mogli doći da se dugogodišnje rastinje nije raskrčilo. Gospodin Pavićević, više puta pomenuti autor knjige o utvrđenjima, mi je otkrio da mu je trvđava Stražnik omiljena tvrđava.

Dok sam joj se primicala, shvatila sam zašto. Ovo utvrđenje se razlikuje od svih ostalih  u okviru austrougarske odbrambene linije, poznatije kao Primorske tvrđave Boka. No, ljepotu i neobičnost Stražnika je teško uočiti sa zemlje. S obzirom na to da nisam bila ponijela dron toga dana, prihvatila sam velikodušnu ponudu gospodina Pavićevića, fotografiju Stražnika snimljenu iz helikoptera, koju nije objavio u svojoj knjizi.

Tvrđava se nalazi na 1225 mnv, na brdu Stražnik, po kojem je i dobila ime. For (utvrđenje) je izgrađen na oštroj stijeni. Ima tri sprata. Prva dva su “kazamatna kasarna” sa puškarnicama i ostalim elementima fora, a treći sprat šestougaona platforma. Upravo je ta platforma ono što ovu tvrđavu odvaja od drugih. Pročitah negdje da su je nazivali i “Orlovo gnijezdo”, a crtež ove platforme predstavlja i simbol budućeg (nadam se) turističkog kompleksa koji će ovdje da nikne.

Danas situacija nije ružičasta. Ovo utvrđenje, vrijedno svakog divljenja, u tako je oronulom stanju da mi je muž u jednom momentu, u najboljoj namjeri, priprijetio: “O ovome ne smiješ da pišeš u blogu! Može neko da strada, pa da ti budeš kriva”. Rekoh: naglasiću da dolaze na svoju odgovornost. I da posmatraju poizdalje. Mada, ni prilazni put nije bezopasan. Ulaz u utvrđenje je zatrpan kamenjem. Zato i nisam došla u iskušenje da zavirujem unutra.

Sem na Lovćen, odavde se pružao pogled i na cjelokupno Grahovsko polje, a istočno od njega smo uočili tvrđavu (for) Kom, koja je bila naš sledeći cilj.

Nazad smo se zadovoljno uputili stazom. U jednom momentu smo shvatili da ona ide u pravcu Koma, a da je nama auto na polovini puta do tamo, pa smo se ponovo strmeknuli niz stranu. Spuštanje nam je palo lakše od penjanja. Autom smo pošli naprijed do početka staze za Kom. I tu je bila info tabla koja je ukratko opisivala utvrđenje sa kojeg smo upravo došli, kao i ono do kojeg smo se upravo bili zaputili.

Ne znam ko je autor ovih tabli. Žao mi je što i pored dobre ideje i namjere one predstavljaju potpuni promašaj. Pretpostavljam da su postavljene ljetos, a već su vrlo teško čitljive. Znajući kakve su zime u ovom kraju, ne vjerujem da će potrajati. Sponzori su bili brojni i respektabilni, ali je rezultat, po mom mišljenju, loš. Voljela bih da ne budem u pravu.

Odavde se do Stražnika se stiže za pola sata, a do Koma za samo 10 minuta.

Utvrđenje Kom se nalazi na 1129 mnv, na brdu Kom, po kojem je i dobilo ime. I ono je , kao i ostala utvrđenja iz krivošijske zone, izgrađen od 1882. do 1884. godine. “For je urađen u obliku elipse sa trospratnom kasarnom u sredini i dvije polukružne platforme na istoku i zapadu za topovske položaje, što čini jedinstvenu građevinsku cjelinu.” Ovaj opis iz knjige o utvrđenjima se nikako ne bi mogao povezati sa oronulim utvrđenjem koje sam ugledala ispred sebe. Fotografija gospodina Pavićevića svakako daje drugu perspektivu.

Pokušali smo da obiđemo tvrđavu. Sa sjeverne strane je to išlo lako, ali smo zapeli na jugoistočnom ćošku. Odustali smo kao lisica od grožđa, govoreći sebi da ionako ne bi ništa specijalno vidjeli. Kao i ispred Stražnika, održala sam jedan govor o tome kako je uopšte moguće da tokom proteklih 100 godina nikome nije palo na pamet da pokuša da zaustavi devastiranje ovih objekata. Jedina publika mi je bio muž koji je oguglao na ovu tiradu jer je čuo bezbroj puta.

Dok smo bili na Stražniku uočili smo u dolini, južno od cistijerne i konjušnice, veliki objekat za koji smo pretpostavili da je ostatak nekadašnje pekare. Odlučili smo da se uputimo tamo. Sunce je već zalazilo i žurili smo da pogledamo objekat i napravimo fotografije kakve god ispale. Auto smo ostavili pored makadamskog puta u blizini pekare. Objekat pekare je dominirao veličinom, ali je u blizini bilo ostataka i drugih objekata koji su, služili za stanovanje i druge namjene.

Na raskrsnici se nalaze tri velike info table na kojima piše o flori i fauni područja Orjen (na kojem su Crkvice i smještene), kao i o istorijskim činjenicama u vezi austrougarske baze u Crkvicama koja se ovdje nalazila u drugoj polovini XIX i početkom XX vijeka. I tu piše ono što je, dok nisam došla na ovo mjesto i lično se u to uvjerila, zvučalo kao naučna fantastika. Dakle, ovdje je krajem XIX vijeka postojalo oko 150 objekata i to: kasarne, hoteli, škola, prodavnice, strelište, konjušnica, pozorište, bioskop, pošta. Na vrhu liste (po stepenu nevjerovatnosti) , za mene su: kuglana, skijalište, teniski i fudbalski teren (sa tribinama za 1000 gledalaca). U pekari, čiji su zidovi stajali ispred nas, dnevno se peklo i do 24 tone hljeba. Pekara je bila najveća na Balkanu i druga po veličini u Evropi, u ta doba. Imala je automatizovanu proizvodnju i struju koju su dobijali pomoću instaliranih agregata. Čitala sam to, ponovo i ponovo, pokušavajući da te podatke prenesem u stvarnost. Gledajući u pekaru i njene dimenzije, polako sam prihvatala da to nije samo bajka. Obišli smo pekaru, zavirili unutra i sa druge strane naišli na stepenice za koje sam znala da su vodile do bioskopske sale.

Ovdje sam zastala rastrzana osjećanjima vezanim za protok vremena. Bilo je čudno što sam stajala na mjestu gdje je još prije 100 godina neko dolazio da gleda bioskopsku predstavu, igrao tenis i kuglao se. Bilo mi je draže da razmišljam samo o lijepim stvarima koje su se ovdje događale. Danas, za sve vrijeme boravka na ovom prostoru, nismo sreli nikoga. Drago mi je da je šira javnost, makar i poslije 100 godina, saznala za ove istorijske činjenice. Voljela bih da se nešto preduzme, da se sačuva bar ovo što se do sad zadržalo. Mada, bojim se da to spada u domen fantastike.

Teška srca sam se odlučila da krenem sa ovog mjesta, za koje bih željela dase  nađe i u udžbenicima istorije, bar u dodatku “Zanimljiva istorija” , a ne da ostane upamćeno samo po tmurnoj geografskoj zanimljivosti.

 

 [:]