Nije bilo lako isplanirati posjetu Rumuniji. To je prilično velika zemlja, a naša je namjera bila da za što kraće vrijeme vidimo što više, kao i uvijek. Kako nam je Transfagarašan, put preko Karpata, bio najbitniji dio putovanja, tako smo ostale destinacije birali u odnosu na njega. Kao nešto što se ne smije propustiti nametnula su se još dva transilvanijska grada: Segešvar (Sighișoara) i Sibinj (Sibiu).

Segešvar se nalazi na polovini puta od Brašova do Sibinja. Udaljen je po dva sata vožnje od oba grada. Zato smo se, napustivši Brašov, uputili ka njemu. To je rodno mjesto kontroverznog grofa Drakule iliti Vlada Cepeša III, vlaškog vojvode i nacionalnog heroja iz 15. vijeka. Irski pisac Brem Stoker je krajem 19. vijeka napisao horor roman “Drakula” koji je vremenom postao veoma popularan. Takođe su snimljeni i brojni filmovi na ovu temu pa je Drakula postao “mejnstrim”. Od Vlada Cepeša III je pozajmljen samo nadimak, a sve ostalo je istorija savremenog turizma Rumunije. Sve što se odnosi na Vlada Tepeša III je upitno sa istorijskog stanovišta jer se istorijske činjenice prepliću sa legendama. Za neke je on diktator i monstrum, za druge heroj i nacionalni spasilac, a danas za mnoge izvor prihoda.

U Segešvar smo stigli oko podne. Dan je bio idealan za šetnju. Imali smo sreću da nađemo parking mjesto u blizini stepenica koje vode u stari dio grada. Prije nego što smo se popeli do staroga grada s lijeve strane ugledali smo sad već neizostavni prizor kafića (restorana) koji koristi kišobrane kao zaštitu od sunca, a i kao mamac za fotografe.

Segešvar je jedan od najbolje očuvanih srednjovjekovnih gradova u Evropi, te je od 1999. godine upisan na UNESCO listu svjetske kulturne baštine. Teritoriju današnjeg grada u 12. vijeku naselili su njemački trgovci i zanatlije. Od momenta kad se zakorači u ovaj dio grada stiče se utisak da si se uz pomoć vremenske mašine vratio nekoliko vjekova unazad. Sve zgrade su stare najmanje 300 godina. Pojedini djelovi utvrđenja nijesu restaurirani, što im daje patinu i pojačava utisak o starosti grada. Sumnjam da je to urađeno s namjerom jer u starom jezgru Segešvara ima još dosta građevina koje je neophodno restaurirati. I ovdje, kao i u drugim gradovima koje smo posjetili tokom ekskurzije po Rumuniji, vidi se da odlično razumiju razloge posjete turista ovim mjestima i da nigdje ne prave ni jedan pogrešan korak izgradnjom zgrada koje odudaraju od cjeline na bilo koji način. Kod nas je to nepoznata pojava.

Dok smo se peli stepenicama vidjeli smo gornji dio Tornja, odnosno Kule sa satom, možda i najčuvenije građevine u gradu. Satni mehanizam je zanimljiv, kako izgledom, tako i načinom funkcionisanja (što se može izbliza pogledati kad se popnete do vrha kule).

Prošetali smo se vijugavim uličicama grada nailazeći na brojne zanimljive građevine. Nekad je u gradu bilo 14 kula, a svaka je pripadala određenom zanatskom esnafu. Sačuvano ih je devet. Osim Sat kule tu su: Kula užarskih majstora, Kula krojača, Kula kožara, Kula limara, Kula kovača, Kula mesara i Kula krznara. Kula kovača se nalazi nedaleko od Sat kule. U blizini Kožarske kule naišli smo na spomenik posvećen Šandoru Petefiju. Tako saznadoh da je najpoznatiji mađarski lirski pjesnik i revolucionar sahranjen u Segešvaru.

Prošetali smo se i čuvenim “Đačkim stepenicama”. Neko ih zove i Školske ili Studentske. U svakom slučaju radi se o natkrivenim drvenim stepenicama koje vode ka vrhu uzvišenja gdje je bila smještena škola. I danas je tu ogromna zgrada liceja. Nadam se da ima neku svrhu. Nismo uspjeli da dokučimo gledajući info-tablu na rumunskom. Na samom vrhu brda nalazi se monumentalna crkva Sveti Nikola (poznata i kao Crkva na brdu), jedna od najvećih i najznačajnijih u Transilvaniji. Odavde se pruža pogled na dio grada koji je smješten ispod utvrđenja.

Kad smo se spustili drvenim stepenicama sa vrha brda i sjeli da popijemo kafu, pao mi je pogled na Kulu sa satom. Pročitala sam da se u njoj nalazi Istorijski muzej. Niko od prisutnih nije htio da mi pravi društvo, pa sam pošla sama. “Duša mi se popela u nos”, što bi se reklo, dok sam se uspentrala na 64 metara visoku kulu. Kako je uspon bio neprekidan, subjektivni osjećaj bio je da sam se popela i više. I pored napora, nisam se pokajala ni trena. Penjući se ka vrhu prolazila sam kroz prostorije u kojima su izloženi brojni muzejski eksponati različitih kategorija. To su predmeti koje su zanatlije Segešvara pravile u srednjem vijeku. Na početku se može vidjeti i maketa grada, a zatim sijaset zanimljivih eksponata kod kojih nisam imala vremena da se zadržim previše, ali mi se ova muzejska postavka dopala čak i više od one u Drakulinom dvorcu (dvorac Bran).

Na jednom od spratova može se vidjeti mehanizam sata u kojem su smještene figure izrađene od lipovog drveta. Figure simbolično predstavljaju dane u nedjelji.

Sa samog vrha tornja pružao se pogled na trg ispod, vrh brda, ostatak starog grada, kao i okolinu. Ako ne zbog muzeja, do vrha se valja popeti i zbog pogleda. Ko ima “skoposti”, što bi se reklo.

Sa vrha tornja, uz pomoć jačeg objektiva, locirala sam na trgu “društvo u ćošku” koje mi je mahnulo, zadovoljni što su dolje, a meni tek predstoji spuštanje.

Imalo je u Segešvaru da se vidi još toga. Svaka uličica je krila neku zanimljivost. Tu je i navodna rodna kuća Vlada Cepeša koja je pretvorena u restoran i suvenirnicu, Jelenska kuća, različiti vjerski objekti svježe restaurirani i još mnogo toga. Sve u svemu, Segešvar je jedan mnogo simpatičan gradić koji bez žurbe može da se obiđe za 3-4 sata.

Dok smo bili u Segešvaru dobili smo toplu preporuku za selo Bietran. Imali smo povjerenja u osobu koja ga je preporučila pa smo pošli da vidimo i njega. Vremenske prilike, koje su nas dobro poslužile tokom dana počele su da se kostriješe. Stigli smo do sela u momentu kad su oblaci bili toliko crni da je izgledalo kao da je pao mrak. Duško i ja smo otrčali da vidimo šta ima zanimljivo u selu o kojem se priča. Zaključili smo da je šteta što nismo bili u prilici da mu se posvetimo duže i po ljepšem vremenu. Objekat koji dominira, a ujedno i najznačajniji objekat u selu je gotička crkva iz 15. vijeka koja se nalazi na malom uzvišenju.

Do crkve vode stepenice vrlo slične “Đačkim stepenicama” iz Segešvara. Okružena je debelim zidinama i kulama. Jedan od najzanimljivijih objekata je “Kula pomirenja” ili “Zatvor za nesrećne parove” koja je bila namijenjena bračnim parovima koji su u zavadi. Zatvarali bi ih u kulu u kojoj se nalazio po jedan krevet, sto, stolica, tanjir, čaša i jedna kašika, sve dok ne bi javili da su se pomirili.

Kiša je već počela da sipi, a mi smo trčali od jedne do druge table koje su se nalazile pored različitih kula, a koje su, za divno čudo, bile i na engleskom jeziku. Baš smo sa žaljenjem krenuli dalje jer je kiša pojačala. Ovdje bih voljela da se vratim, mada, realno, male su šanse. Do sela, kroz njega i dalje na putu ka Sibinju pored puta smo prolazili pored nebrojenih gnijezda roda. Ako se neko zapita gdje žive rode ljeti treba da zna: u Transilvaniji. I one su bile pokisle taman kao i mi.

Dok sam pripremajući se za put čitala o onome što planiramo da vidimo, sem Transfaragašana koji je van konkurencije, Sibinj mi se učinio najzanimljivijim. “Grad sa očima”. I stvarno, malo koja građevina u ovom gradu nema karakteristične prozore u potkrovljima koje prolaznicima izgledaju kao oči koje ih posmatraju. To je, bez sumnje najveća atrakcija ovoga grada. U to smo se uvjerili isto veče kad smo izašli da prošetamo i vidimo šta sve sjutra treba detaljnije da obiđemo, dok nas kiša nije potjerala na spavanje.

Veliki borac protiv Otomana, Sibinjanin Janko iliti Janoš Hunjadi, vodi porijeklo odavde. Njegov životopis, a posebno porijeklo su preobimni i prekomplikovani za blog kao formu pismenog izražaja. Tek, Sibinj nas je odmah kupio i čekali smo da svane sljedeći dan, s nadom da će se oblaci povući. Imali smo sreće.

Sibinj je 2007. godine bio proglašen Evropskom prijestonicom kulture. Stari dio grada se dijeli na Gornji i Donji grad. U Gornjem gradu sve se vrti oko tri trga: Velikog, Malog i Huet trga. Na obodu Velikog trga smjestila se i Brukental palata, sagrađena u 18. vijeku kao rezidencija ličnog savjetnika Marije Terezije i transilvanijskog guvernera Samuela von Brukentala, a koja je pretvorena u muzej početkom 19. vijeka tako da je ovo, ne samo najstariji muzej u Rumuniji, već i jedan od najstarijih na svijetu. Otvoren je tri godine prije Luvra. Ispred muzeja se nalazi statua Semjuela Brukentala koji je i osnovao muzej u svojoj rezidenciji.

Na Velikom trgu se odmah do Brukental palate smjestila i monumentalna Gradska vijećnica. Pored nje je rimokatolička katedrala.

Toranj vijeća koji datira iz 12. ili 13. vijeka je jedan od simbola grada. On povezuje Veliki i Mali trg. Tokom vjekova je mijenjao izgled, ali i namjenu, pa je, između ostalog, bio skladište za pšenicu, kao i osmatračnica u slučaju požara. Danas je pretvoren u muzej, a sa njegovog vrha se pruža izvanredan pogled na grad. Otvarao se tek u 10 sati. Poranili smo pa smo se do njega vratili pri kraju obilaska.

Kula je uska i nema puno izložbenog prostora. Iako ima nekih sličnosti sa Sat kulom iz Segešvara, daleko je siromašnija. Ono u čemu prednjači su preuske i mnogo strmije stepenice, a i pogled sa nje je ljepši. Nema terase već se gleda kroz ne baš čisto staklo (ko bi ga tu prao, ne znam).

Jedan od simbola Sibinja koji se nalazi na Malom trgu je Most laži. Most laži izgrađen je u 15. vijeku umjesto drvenog mosta koji se na tom mestu prethodno nalazio. To je najstariji most od livenog gvožđa u Rumuniji. Za ovaj most vezuju se različite priče, a jedna od njih glasi da most svoje ime duguje legendi po kojoj će se most srušiti ukoliko na njemu izgovorite laž. Druga legenda kaže da su sa ovoga mosta bacani trgovci koji su lagali kupce. Možda bi slomili nogu, a možda bi i doskočili jer most nije nešto visok. Ima još priča koje se odnose na one koji lažu, a izgleda da je riječ o pogrešno pročitanom nazivu. Most je, naime trebao da se zove “Ležeći”.

Na Trgu Huet, najmanjem, a najstarijem trgu u gradu nalazi se jedna od najvećih znamenitosti i simbol grada: Evangelistička crkva. Njen visoki toranj dominira gradom. Nemoguće je obuhvatiti jednim snimkom. Crkva je sagrađena u 14. vijeku na mjestu stare rimokatoličke crkve iz 12. vijeka. Tokom perioda od 300 godina u njoj su se sahranjivali velikani Sibinja. To je kasnije zabranjeno, ali je 1803. godine napravljen izuzetak i u njoj je sahranjen Baron Samuela von Brukenthal. Nismo stigli da obiđemo ovu crkvu, a kasnije sam čula da je pogled sa njenog tornja čak i bolji nego sa Tornja vijeća. Kad sve saberem i oduzmem ostao mi je žal za mnogim neobiđenim lokacijama, tako da se ova tura nekad, možda i ponovi. Bar u djelovima.

U Sibinju se nalazi i ogromna Pravoslavna crkva Svetog Trojstva koju sam fotografisala hodajući oko nje. Crkva je izgrađena početkom 20. vijeka na mjestu nekadašnje grčke pravoslavne crkve. Podignuta je u vizantijskom stilu, sa fasadom od crvenih i žutih cigli. Osim ogromne centralne kupole od zelenog bakra, katedralu krasi nekoliko manjih kupola i dva crkvena tornja, po jedan sa svake strane glavnog ulaza. Nije joj samo spoljašnjost izuzetna već i unutrašnjost. Ostali smo bez teksta.

Hodajući od jednog do drugog trga spustili smo se i do starih gradskih zidina gdje se nalazi nekoliko kula koje su pripadale različitim zanatlijama. Prva je kula bačvara, sagrađena u 15. vijeku iz odbrambenih razloga. Ova kula je zidinama povezana sa kulom grnčara. Oko perioda izgradnje ove kule ne postoji usaglašeno mišljenje. Jedni smatraju da je sagrađena sredinom 19. vijeka, dok drugi misle da je to bilo u 16. vijeku. Posljednja u nizu je oružarna kula, koja stoji na osami i nije povezana zidinama sa prethodne dvije. Ovaj zid me je prijatno iznenadio jer o njemu prethodno nisam ništa čitala, već sam se tek naknadno obavijestile iz vrlo oskudnog materijala.

Vidjeli smo u Sibinju još dosta toga. Prije svega ogroman broj bisti koje su posvećene značajnim ljudima ovoga kraja. Bilo je tu još puno zanimljivih zgrada, muzeja… Teško je sve to pobrojati, a kamoli detaljnije elaborirati. Tek, Sibinj i Segešvar su nadmašili moja očekivanja i preporučila bih ih svim ljubiteljima malo manje izvikanih destinacija.