Ljeto 2018, što zbog kišnog vremena, što zbog drugih razloga, provela sam kući. Ne da nije bilo putovanja nego ni šetnji. Ali, kada je jednog sunčanog avgustovskog dana moj drug Peđoni banuo i rekao: “Uzmi fotoaparat! Idemo da se vozamo i fotografišemo”, nisam mogla da ga odbijem. Tada nisam ni slutila da će se ta vožnja pretvoriti u jednu kružnu turu i da će potrajati dobrih 10 sati.

Iz Podgorice smo krenuli prema Kolašinu. Kao i većina turista, nismo propustili da se zaustavimo u kanjonu Platije. Na par zgodnih proširenja nerijetko je teško naći mjesto za parking. Mi smo se ipak nekako zgurali. Često sam u svom djetinjstvu putovala ovuda. Kanjon koji pamtim iz tog perioda i ovaj sada prilično se razlikuju. Platije iz mog djetinjstva su one koje znamo sa slika Petra Lubarde: gole stijene koje i kod najhrabrijih izazivaju jezu. Kanjon je djelovao  opasnije i svi su se prema njemu odnosili sa strahopoštovanjem. Sada je kanjon ozelenio, “pripitomio se”, ali i dalje izaziva divljenje. Sa mjesta na kojem smo se zaustavili imali smo pogled i na tirkiznu Moraču koja je proticala duboko ispod.

Plan nam je bio ambiciozan, pa se nismo mnogo zadržavali. U mjestu Mioska smo skrenuli prema Boanu. Na tom putu smo se mimoišli sa svega nekoliko automobila. Kao i svi lokalni putevi, slabo se održava, ali je širok, a s obzirom na predjele kojima prolazi i nedostatku gužve, pravo je zadovoljstvo voziti se ovuda. Sve vrijeme je pogled usmjeren na lijevu stranu. Prolazili smo pored Dragovića polja i drugih sela i zaseoka čija imena nismo znali. Znali smo da se u tom pravcu nalazi izvor Morače jer smo i ja i Peđa i Sanja (koja je ovom prilikom odustala od ugovorenog planinarenja nadajući se da će naša tura biti bolja) imali sreće da ga posjetimo, prije nego što je nekome pala na um suluda ideja o pravljenju mini hidrocentrala i uništavanju naših rijeka. Iako smo s gorčinom sve troje žustro krenuli da razgovaramo o ovoj temi, odlučili smo da ne dozvolimo da nam to pokvari dan. To je bio dan za uživanje u prirodi.

U pozadini sela koja su se raštrkala po prilično strmim padinama nizale su se Moračke planine. Koliko se god trudili, nismo sa sigurnošću mogli da utvrdimo koja je koja. Pošto sam se popela samo na Lolu i Veliki Zebalac, o ostalima sam mogla samo da nagađam. Sanja je imala više penjačkog iskustva po ovim vrhovima, ali ni ona nije bila od prevelike koristi. Na kraju smo odustali od pokušaja da ih imenujemo. Samo smo uživali u pogledu. Kad smo stigli na vrh Semolj gore, s lijeve strane smo uočili uzak asfaltirani put koji vodi ka planini Lola i visoravni Javorje. Ja sam tuda prolazila već dva puta, ali sam iznova bila zadivljena ljepotom okoline. Peđa i Sanja su bili više nego oduševljeni.

Uski asfaltni put se prvo spušta, a zatim penje do visoravni. S desne strane pitomina, s lijeve oštri kamen zakamufliran zelenilom. Kad se stigne do visoravni, ostane se bez teksta. Put vodi do spomenika Mini Radulovom Radoviću, vojvodi moračkom i senatoru crnogorskom i brdskom. U kontrastu sa prirodom izgleda prilično zanimljivo, ali zub vremena i oštre zime oštetili su ogradu oko njega.

Spomenik se nalazi na strateškoj poziciji. Od njega se pruža pogled na Lijevno (koga neko zove i Kenedijeva glava, dok se pojedinima od tog naziva diže kosa na glavi 🙂 ) i ostatak Javorja. Prije dvije godine sam tamo negdje, na putu za Veliki Zebalac kod teta Mare jela dobar kačamak. Tad je sve bilo žuto, a sada je zahvaljujući kišnom ljetu preovladavala zelena boja.

Pošto smo planirali samo da se vozimo i da povremeno stajemo i divimo se ljepoti prirode uz fotografisanje, odlučismo da krenemo dalje prethodno obećavši da ćemo se vratiti kad prilike budu povoljnije. Sa tačke gdje se sa visine visoravni put naglo spušta u niziju pogled seže do Durmitora.

Vratili smo se na glavni put i produžili prema Boanu. I njega sam imala priliku da vidim ranije. Čak sam tada popila i kafu u sada napuštenom hotelu. Sanji i Peđi je ovo bio prvi susret sa ovom, nekad varošicom, a sada napuštenim selom. O tome koliki je značaj Boan nekada imao za okolno stanovništvo najbolje govore sada napušteni objekti: pošta, hotel, otkupna stanica i prodavnica mješovite robe. Sada se samo ljeti neko sjeti rodne grude, čistog vazduha i zdrave hrane koji se tamo nude.

Poslije Boana, na jednoj raskrsnici, trebalo je odlučiti hoćemo li za Bukovicu ili Šavnik. Ja sam predložila da idemo do Šavnika, a da Bukovica ostane na onom spisku: “Ovdje ćemo nekad doći”. Na putu prema Šavniku ugledasmo natpis: “Manastir Podmalinsko”. Priznajem, naziv mi je zvučao poznato, ali nisam znala gdje se manastir tačno nalazi. Sanja i Peđa se prisjetiše da su nekada davno ovuda prošli i da ispod manastira teče rijeka Bukovica. Nije se dovodilo u pitanje da li da skrenemo na makadamski put i odemo do manastira. Oduševili su nas mir i tišina koji su ovdje vladali, kao i ljepota manastira. Divili smo mu se samo izdaleka, nismo ni pokušali da uđemo unutra, ni da uznemiravamo stanovnike iz objekta koji se nalazi pored.

Strma stazica koju smo uočili je, nadali smo se, vodila do rijeke. Bili smo u pravu. Rijeka je bila prelijepa. Sanja je čak i pregazila. Ja sam se zadovoljila fotografisanjem. I opet je krenula tirada: “I ovu ljepotu hoće neko da uništi, u cijev da je stavi…” Ostatak komentara nije za javnost. Ne možemo ni da uživamo u onome što nam priroda nudi u strahu da možda sljedeći put kad dođemo te rijeke neće biti tu. Šta da pokažemo djeci i unucima? Gdje da ih povedemo? U Deltu?

Pozdravismo se sa Bukovicom bez nade da ćemo se ponovo vidjeti na ovom mjestu i produžismo ka Šavniku. Do tada sam vidjela samo jednu jedinu fotografiju gdje je Šavnik ispao dobro i to kod mog druga Vanje na njegovom portalu Photo Montenegro. Smatrala sam tu fotografiju remek-djelom. Kad smo stali na jedno proširenje pored puta da vidimo kuda će nam pogled pasti, ugledah baš takav Šavnik. Ili se bar meni tako učinilo.

Vozeći se sa lijeve strane povremeno smo uočavali vjetrenjače na Krnovu, te odlučismo da ne propustimo priliku da i njih obiđemo. Sa puta Šavnik–Nikšić, poslije brojnih krivina, stigosmo do skretanja prema Krnovu i Vučju. Odatle smo stigli k cilju za tren oka. Vjetrenjače, bar meni, izgledaju fantastično. U kontrastu sa plavetnilom neba, još su se bolje isticale. Kad smo im se izdivili sjetismo se čije su, ko ih plaća (mi, ko bi drugi?), a ko zarađuje i opet počesmo… To je neizbježno da se desi svakome ko iole misli svojom glavom gdje god da mrdne. Snagom volje se vratismo na ono: Ništa nam neće ovaj dan pokvarit’.

Krnovo je surovo zimi. Ljeti njegova pitomost lako zavara. Ali prizori koji su se pred nama pružali toga dana su nametnuli misao da je ovaj dio naše zemlje, bar ljeti, nedovoljno iskorišten.

Razgledajući spomenike pored kojih smo prošli učili smo istoriju ovoga kraja. Tokom drugog svjetskog rata su se ovdje vodile brojne bitke, a neprijatelj je, bar po natpisima na spomenicima, uvijek debelo gore prolazio.

Vučje nam je ostalo sa lijeve strane i njega smo ostavili za neku drugu priliku. Na putu ka njemu je jedan simpatični mostić privukao našu pažnju svojom elegancijom.

Kako smo već na pola vožnje ovoj turi dali naziv kojim sam i nazvala ovaj blog, Peđa se nije predavao. Predložio je da pođemo starim putem od Nikšića ka Danilovgradu. Znajući da se na tom putu nalazi Carski most koji sam odavno planirala da obiđem, saglasila sam se. Već je sunce bilo pri zalasku kad smo stigli do mosta čije sam fotografije često imala prilike da vidim. Na fotografijama je lijep, ali uživo mnogo ljepši. Most se nalazi u nikšićkom polju koje je periodično znalo da bude pod vodom što je predstavljalo najveći problem za izgradnju dionice puta od Nikšića do Danilovgrada, čija je izgradnja počela krajem XIX vijeka. Zato je kralj Nikola, koji je inicirao gradnju ovog puta, angažovao jednog od najboljih stručnjaka toga vremena, inženjera Josipa Sladea. Izgradnja monumentalnog mosta je trajala nekoliko godina i priča se da most od kad je izgrađen, nikad nije bio poplavljen.

I ostatak ovog starog puta koji, sem mještana, ostali vozači koriste samo kad dođe do nekog zastoja na glavnoj magistrali, meni je bio izuzetno atraktivan. Pošto smo se mimoišli sa nekoliko automobila stranih tablica, vidjeli smo da stranci bolje od nas znaju šta sve treba obići i vidjeti. U jednom momentu smo se našli iznad pruge Nikšić–Podgorica, što je izgledalo nadrealno.

I vožnja zna prilično da umori. Iako oduševljeni viđenim već smo kukali za kućom i ručkom koji se za nas krčkao. Sunce je već zalazilo i fotografisanju je bio kraj. A onda, u jednom trenu, ugledah Garač sa idealne pozicije za pravljenje fotografije koja mi je falila u blogu o njemu. Svjetlost je bila loša, ali, ne odoljeh.

Preumorni, ali i prepuni utisaka i planova za nove ture stigosmo do Podgorice. I na kraju, da sve bude u skladu sa nazivom ture, iz Zagoriča do Zlatice ne odosmo uobičajenim putem već putem pored groblja. Kući nas je čekao ručak i društvo koje je htjelo da čuje utiske sa vožnje, a nas troje smo se otimali za riječ u želji da što bolje predočimo viđeno.[:me]Ljeto 2018, što zbog kišnog vremena, što zbog drugih razloga, provela sam kući. Ne da nije bilo putovanja nego ni šetnji. Ali, kada je jednog sunčanog avgustovskog dana moj drug Peđoni banuo i rekao: “Uzmi fotoaparat! Idemo da se vozamo i fotografišemo”, nisam mogla da ga odbijem. Tada nisam ni slutila da će se ta vožnja pretvoriti u jednu kružnu turu i da će potrajati dobrih 10 sati.

Iz Podgorice smo krenuli prema Kolašinu. Kao i većina turista, nismo propustili da se zaustavimo u kanjonu Platije. Na par zgodnih proširenja nerijetko je teško naći mjesto za parking. Mi smo se ipak nekako zgurali. Često sam u svom djetinjstvu putovala ovuda. Kanjon koji pamtim iz tog perioda i ovaj sada prilično se razlikuju. Platije iz mog djetinjstva su one koje znamo sa slika Petra Lubarde: gole stijene koje i kod najhrabrijih izazivaju jezu. Kanjon je djelovao  opasnije i svi su se prema njemu odnosili sa strahopoštovanjem. Sada je kanjon ozelenio, “pripitomio se”, ali i dalje izaziva divljenje. Sa mjesta na kojem smo se zaustavili imali smo pogled i na tirkiznu Moraču koja je proticala duboko ispod.

Plan nam je bio ambiciozan, pa se nismo mnogo zadržavali. U mjestu Mioska smo skrenuli prema Boanu. Na tom putu smo se mimoišli sa svega nekoliko automobila. Kao i svi lokalni putevi, slabo se održava, ali je širok, a s obzirom na predjele kojima prolazi i nedostatku gužve, pravo je zadovoljstvo voziti se ovuda. Sve vrijeme je pogled usmjeren na lijevu stranu. Prolazili smo pored Dragovića polja i drugih sela i zaseoka čija imena nismo znali. Znali smo da se u tom pravcu nalazi izvor Morače jer smo i ja i Peđa i Sanja (koja je ovom prilikom odustala od ugovorenog planinarenja nadajući se da će naša tura biti bolja) imali sreće da ga posjetimo, prije nego što je nekome pala na um suluda ideja o pravljenju mini hidrocentrala i uništavanju naših rijeka. Iako smo s gorčinom sve troje žustro krenuli da razgovaramo o ovoj temi, odlučili smo da ne dozvolimo da nam to pokvari dan. To je bio dan za uživanje u prirodi.

U pozadini sela koja su se raštrkala po prilično strmim padinama nizale su se Moračke planine. Koliko se god trudili, nismo sa sigurnošću mogli da utvrdimo koja je koja. Pošto sam se popela samo na Lolu i Veliki Zebalac, o ostalima sam mogla samo da nagađam. Sanja je imala više penjačkog iskustva po ovim vrhovima, ali ni ona nije bila od prevelike koristi. Na kraju smo odustali od pokušaja da ih imenujemo. Samo smo uživali u pogledu. Kad smo stigli na vrh Semolj gore, s lijeve strane smo uočili uzak asfaltirani put koji vodi ka planini Lola i visoravni Javorje. Ja sam tuda prolazila već dva puta, ali sam iznova bila zadivljena ljepotom okoline. Peđa i Sanja su bili više nego oduševljeni.

Uski asfaltni put se prvo spušta, a zatim penje do visoravni. S desne strane pitomina, s lijeve oštri kamen zakamufliran zelenilom. Kad se stigne do visoravni, ostane se bez teksta. Put vodi do spomenika Mini Radulovom Radoviću, vojvodi moračkom i senatoru crnogorskom i brdskom. U kontrastu sa prirodom izgleda prilično zanimljivo, ali zub vremena i oštre zime oštetili su ogradu oko njega.

Spomenik se nalazi na strateškoj poziciji. Od njega se pruža pogled na Lijevno (koga neko zove i Kenedijeva glava, dok se pojedinima od tog naziva diže kosa na glavi 🙂 ) i ostatak Javorja. Prije dvije godine sam tamo negdje, na putu za Veliki Zebalac kod teta Mare jela dobar kačamak. Tad je sve bilo žuto, a sada je zahvaljujući kišnom ljetu preovladavala zelena boja.

Pošto smo planirali samo da se vozimo i da povremeno stajemo i divimo se ljepoti prirode uz fotografisanje, odlučismo da krenemo dalje prethodno obećavši da ćemo se vratiti kad prilike budu povoljnije. Sa tačke gdje se sa visine visoravni put naglo spušta u niziju pogled seže do Durmitora.

Vratili smo se na glavni put i produžili prema Boanu. I njega sam imala priliku da vidim ranije. Čak sam tada popila i kafu u sada napuštenom hotelu. Sanji i Peđi je ovo bio prvi susret sa ovom, nekad varošicom, a sada napuštenim selom. O tome koliki je značaj Boan nekada imao za okolno stanovništvo najbolje govore sada napušteni objekti: pošta, hotel, otkupna stanica i prodavnica mješovite robe. Sada se samo ljeti neko sjeti rodne grude, čistog vazduha i zdrave hrane koji se tamo nude.

Poslije Boana, na jednoj raskrsnici, trebalo je odlučiti hoćemo li za Bukovicu ili Šavnik. Ja sam predložila da idemo do Šavnika, a da Bukovica ostane na onom spisku: “Ovdje ćemo nekad doći”. Na putu prema Šavniku ugledasmo natpis: “Manastir Podmalinsko”. Priznajem, naziv mi je zvučao poznato, ali nisam znala gdje se manastir tačno nalazi. Sanja i Peđa se prisjetiše da su nekada davno ovuda prošli i da ispod manastira teče rijeka Bukovica. Nije se dovodilo u pitanje da li da skrenemo na makadamski put i odemo do manastira. Oduševili su nas mir i tišina koji su ovdje vladali, kao i ljepota manastira. Divili smo mu se samo izdaleka, nismo ni pokušali da uđemo unutra, ni da uznemiravamo stanovnike iz objekta koji se nalazi pored.

Strma stazica koju smo uočili je, nadali smo se, vodila do rijeke. Bili smo u pravu. Rijeka je bila prelijepa. Sanja je čak i pregazila. Ja sam se zadovoljila fotografisanjem. I opet je krenula tirada: “I ovu ljepotu hoće neko da uništi, u cijev da je stavi…” Ostatak komentara nije za javnost. Ne možemo ni da uživamo u onome što nam priroda nudi u strahu da možda sljedeći put kad dođemo te rijeke neće biti tu. Šta da pokažemo djeci i unucima? Gdje da ih povedemo? U Deltu?

Pozdravismo se sa Bukovicom bez nade da ćemo se ponovo vidjeti na ovom mjestu i produžismo ka Šavniku. Do tada sam vidjela samo jednu jedinu fotografiju gdje je Šavnik ispao dobro i to kod mog druga Vanje na njegovom portalu Photo Montenegro. Smatrala sam tu fotografiju remek-djelom. Kad smo stali na jedno proširenje pored puta da vidimo kuda će nam pogled pasti, ugledah baš takav Šavnik. Ili se bar meni tako učinilo.

Vozeći se sa lijeve strane povremeno smo uočavali vjetrenjače na Krnovu, te odlučismo da ne propustimo priliku da i njih obiđemo. Sa puta Šavnik–Nikšić, poslije brojnih krivina, stigosmo do skretanja prema Krnovu i Vučju. Odatle smo stigli k cilju za tren oka. Vjetrenjače, bar meni, izgledaju fantastično. U kontrastu sa plavetnilom neba, još su se bolje isticale. Kad smo im se izdivili sjetismo se čije su, ko ih plaća (mi, ko bi drugi?), a ko zarađuje i opet počesmo… To je neizbježno da se desi svakome ko iole misli svojom glavom gdje god da mrdne. Snagom volje se vratismo na ono: Ništa nam neće ovaj dan pokvarit’.

Krnovo je surovo zimi. Ljeti njegova pitomost lako zavara. Ali prizori koji su se pred nama pružali toga dana su nametnuli misao da je ovaj dio naše zemlje, bar ljeti, nedovoljno iskorišten.

Razgledajući spomenike pored kojih smo prošli učili smo istoriju ovoga kraja. Tokom drugog svjetskog rata su se ovdje vodile brojne bitke, a neprijatelj je, bar po natpisima na spomenicima, uvijek debelo gore prolazio.

Vučje nam je ostalo sa lijeve strane i njega smo ostavili za neku drugu priliku. Na putu ka njemu je jedan simpatični mostić privukao našu pažnju svojom elegancijom.

Kako smo već na pola vožnje ovoj turi dali naziv kojim sam i nazvala ovaj blog, Peđa se nije predavao. Predložio je da pođemo starim putem od Nikšića ka Danilovgradu. Znajući da se na tom putu nalazi Carev most koji sam odavno planirala da obiđem, saglasila sam se. Već je sunce bilo pri zalasku kad smo stigli do mosta čije sam fotografije često imala prilike da vidim. Na fotografijama je lijep, ali uživo mnogo ljepši. Most se nalazi u nikšićkom polju koje je periodično znalo da bude pod vodom što je predstavljalo najveći problem za izgradnju dionice puta od Nikšića do Danilovgrada, čija je izgradnja počela krajem XIX vijeka. Zato je kralj Nikola, koji je inicirao gradnju ovog puta, angažovao jednog od najboljih stručnjaka toga vremena, inženjera Josipa Sladea. Izgradnja monumentalnog mosta je trajala nekoliko godina i priča se da most od kad je izgrađen, nikad nije bio poplavljen.

I ostatak ovog starog puta koji, sem mještana, ostali vozači koriste samo kad dođe do nekog zastoja na glavnoj magistrali, meni je bio izuzetno atraktivan. Pošto smo se mimoišli sa nekoliko automobila stranih tablica, vidjeli smo da stranci bolje od nas znaju šta sve treba obići i vidjeti. U jednom momentu smo se našli iznad pruge Nikšić–Podgorica, što je izgledalo nadrealno.

I vožnja zna prilično da umori. Iako oduševljeni viđenim već smo kukali za kućom i ručkom koji se za nas krčkao. Sunce je već zalazilo i fotografisanju je bio kraj. A onda, u jednom trenu, ugledah Garač sa idealne pozicije za pravljenje fotografije koja mi je falila u blogu o njemu. Svjetlost je bila loša, ali, ne odoljeh.

Preumorni, ali i prepuni utisaka i planova za nove ture stigosmo do Podgorice. I na kraju, da sve bude u skladu sa nazivom ture, iz Zagoriča do Zlatice ne odosmo uobičajenim putem već putem pored groblja. Kući nas je čekao ručak i društvo koje je htjelo da čuje utiske sa vožnje, a nas troje smo se otimali za riječ u želji da što bolje predočimo viđeno.[:ME]Ljeto 2018, što zbog kišnog vremena, što zbog drugih razloga, provela sam kući. Ne da nije bilo putovanja nego ni šetnji. Ali, kada je jednog sunčanog avgustovskog dana moj drug Peđoni banuo i rekao: “Uzmi fotoaparat! Idemo da se vozamo i fotografišemo”, nisam mogla da ga odbijem. Tada nisam ni slutila da će se ta vožnja pretvoriti u jednu kružnu turu i da će potrajati dobrih 10 sati.

Iz Podgorice smo krenuli prema Kolašinu. Kao i većina turista, nismo propustili da se zaustavimo u kanjonu Platije. Na par zgodnih proširenja nerijetko je teško naći mjesto za parking. Mi smo se ipak nekako zgurali. Često sam u svom djetinjstvu putovala ovuda. Kanjon koji pamtim iz tog perioda i ovaj sada prilično se razlikuju. Platije iz mog djetinjstva su one koje znamo sa slika Petra Lubarde: gole stijene koje i kod najhrabrijih izazivaju jezu. Kanjon je djelovao  opasnije i svi su se prema njemu odnosili sa strahopoštovanjem. Sada je kanjon ozelenio, “pripitomio se”, ali i dalje izaziva divljenje. Sa mjesta na kojem smo se zaustavili imali smo pogled i na tirkiznu Moraču koja je proticala duboko ispod.

Plan nam je bio ambiciozan, pa se nismo mnogo zadržavali. U mjestu Mioska smo skrenuli prema Boanu. Na tom putu smo se mimoišli sa svega nekoliko automobila. Kao i svi lokalni putevi, slabo se održava, ali je širok, a s obzirom na predjele kojima prolazi i nedostatku gužve, pravo je zadovoljstvo voziti se ovuda. Sve vrijeme je pogled usmjeren na lijevu stranu. Prolazili smo pored Dragovića polja i drugih sela i zaseoka čija imena nismo znali. Znali smo da se u tom pravcu nalazi izvor Morače jer smo i ja i Peđa i Sanja (koja je ovom prilikom odustala od ugovorenog planinarenja nadajući se da će naša tura biti bolja) imali sreće da ga posjetimo, prije nego što je nekome pala na um suluda ideja o pravljenju mini hidrocentrala i uništavanju naših rijeka. Iako smo s gorčinom sve troje žustro krenuli da razgovaramo o ovoj temi, odlučili smo da ne dozvolimo da nam to pokvari dan. To je bio dan za uživanje u prirodi.

U pozadini sela koja su se raštrkala po prilično strmim padinama nizale su se Moračke planine. Koliko se god trudili, nismo sa sigurnošću mogli da utvrdimo koja je koja. Pošto sam se popela samo na Lolu i Veliki Zebalac, o ostalima sam mogla samo da nagađam. Sanja je imala više penjačkog iskustva po ovim vrhovima, ali ni ona nije bila od prevelike koristi. Na kraju smo odustali od pokušaja da ih imenujemo. Samo smo uživali u pogledu. Kad smo stigli na vrh Semolj gore, s lijeve strane smo uočili uzak asfaltirani put koji vodi ka planini Lola i visoravni Javorje. Ja sam tuda prolazila već dva puta, ali sam iznova bila zadivljena ljepotom okoline. Peđa i Sanja su bili više nego oduševljeni.

Uski asfaltni put se prvo spušta, a zatim penje do visoravni. S desne strane pitomina, s lijeve oštri kamen zakamufliran zelenilom. Kad se stigne do visoravni, ostane se bez teksta. Put vodi do spomenika Mini Radulovom Radoviću, vojvodi moračkom i senatoru crnogorskom i brdskom. U kontrastu sa prirodom izgleda prilično zanimljivo, ali zub vremena i oštre zime oštetili su ogradu oko njega.

Spomenik se nalazi na strateškoj poziciji. Od njega se pruža pogled na Lijevno (koga neko zove i Kenedijeva glava, dok se pojedinima od tog naziva diže kosa na glavi 🙂 ) i ostatak Javorja. Prije dvije godine sam tamo negdje, na putu za Veliki Zebalac kod teta Mare jela dobar kačamak. Tad je sve bilo žuto, a sada je zahvaljujući kišnom ljetu preovladavala zelena boja.

Pošto smo planirali samo da se vozimo i da povremeno stajemo i divimo se ljepoti prirode uz fotografisanje, odlučismo da krenemo dalje prethodno obećavši da ćemo se vratiti kad prilike budu povoljnije. Sa tačke gdje se sa visine visoravni put naglo spušta u niziju pogled seže do Durmitora.

Vratili smo se na glavni put i produžili prema Boanu. I njega sam imala priliku da vidim ranije. Čak sam tada popila i kafu u sada napuštenom hotelu. Sanji i Peđi je ovo bio prvi susret sa ovom, nekad varošicom, a sada napuštenim selom. O tome koliki je značaj Boan nekada imao za okolno stanovništvo najbolje govore sada napušteni objekti: pošta, hotel, otkupna stanica i prodavnica mješovite robe. Sada se samo ljeti neko sjeti rodne grude, čistog vazduha i zdrave hrane koji se tamo nude.

Poslije Boana, na jednoj raskrsnici, trebalo je odlučiti hoćemo li za Bukovicu ili Šavnik. Ja sam predložila da idemo do Šavnika, a da Bukovica ostane na onom spisku: “Ovdje ćemo nekad doći”. Na putu prema Šavniku ugledasmo natpis: “Manastir Podmalinsko”. Priznajem, naziv mi je zvučao poznato, ali nisam znala gdje se manastir tačno nalazi. Sanja i Peđa se prisjetiše da su nekada davno ovuda prošli i da ispod manastira teče rijeka Bukovica. Nije se dovodilo u pitanje da li da skrenemo na makadamski put i odemo do manastira. Oduševili su nas mir i tišina koji su ovdje vladali, kao i ljepota manastira. Divili smo mu se samo izdaleka, nismo ni pokušali da uđemo unutra, ni da uznemiravamo stanovnike iz objekta koji se nalazi pored.

Strma stazica koju smo uočili je, nadali smo se, vodila do rijeke. Bili smo u pravu. Rijeka je bila prelijepa. Sanja je čak i pregazila. Ja sam se zadovoljila fotografisanjem. I opet je krenula tirada: “I ovu ljepotu hoće neko da uništi, u cijev da je stavi…” Ostatak komentara nije za javnost. Ne možemo ni da uživamo u onome što nam priroda nudi u strahu da možda sljedeći put kad dođemo te rijeke neće biti tu. Šta da pokažemo djeci i unucima? Gdje da ih povedemo? U Deltu?

Pozdravismo se sa Bukovicom bez nade da ćemo se ponovo vidjeti na ovom mjestu i produžismo ka Šavniku. Do tada sam vidjela samo jednu jedinu fotografiju gdje je Šavnik ispao dobro i to kod mog druga Vanje na njegovom portalu Photo Montenegro. Smatrala sam tu fotografiju remek-djelom. Kad smo stali na jedno proširenje pored puta da vidimo kuda će nam pogled pasti, ugledah baš takav Šavnik. Ili se bar meni tako učinilo.

Vozeći se sa lijeve strane povremeno smo uočavali vjetrenjače na Krnovu, te odlučismo da ne propustimo priliku da i njih obiđemo. Sa puta Šavnik–Nikšić, poslije brojnih krivina, stigosmo do skretanja prema Krnovu i Vučju. Odatle smo stigli k cilju za tren oka. Vjetrenjače, bar meni, izgledaju fantastično. U kontrastu sa plavetnilom neba, još su se bolje isticale. Kad smo im se izdivili sjetismo se čije su, ko ih plaća (mi, ko bi drugi?), a ko zarađuje i opet počesmo… To je neizbježno da se desi svakome ko iole misli svojom glavom gdje god da mrdne. Snagom volje se vratismo na ono: Ništa nam neće ovaj dan pokvarit’.

Krnovo je surovo zimi. Ljeti njegova pitomost lako zavara. Ali prizori koji su se pred nama pružali toga dana su nametnuli misao da je ovaj dio naše zemlje, bar ljeti, nedovoljno iskorišten.

Razgledajući spomenike pored kojih smo prošli učili smo istoriju ovoga kraja. Tokom drugog svjetskog rata su se ovdje vodile brojne bitke, a neprijatelj je, bar po natpisima na spomenicima, uvijek debelo gore prolazio.

Vučje nam je ostalo sa lijeve strane i njega smo ostavili za neku drugu priliku. Na putu ka njemu je jedan simpatični mostić privukao našu pažnju svojom elegancijom.

Kako smo već na pola vožnje ovoj turi dali naziv kojim sam i nazvala ovaj blog, Peđa se nije predavao. Predložio je da pođemo starim putem od Nikšića ka Danilovgradu. Znajući da se na tom putu nalazi Carski most koji sam odavno planirala da obiđem, saglasila sam se. Već je sunce bilo pri zalasku kad smo stigli do mosta čije sam fotografije često imala prilike da vidim. Na fotografijama je lijep, ali uživo mnogo ljepši. Most se nalazi u nikšićkom polju koje je periodično znalo da bude pod vodom što je predstavljalo najveći problem za izgradnju dionice puta od Nikšića do Danilovgrada, čija je izgradnja počela krajem XIX vijeka. Zato je kralj Nikola, koji je inicirao gradnju ovog puta, angažovao jednog od najboljih stručnjaka toga vremena, inženjera Josipa Sladea. Izgradnja monumentalnog mosta je trajala nekoliko godina i priča se da most od kad je izgrađen, nikad nije bio poplavljen.

I ostatak ovog starog puta koji, sem mještana, ostali vozači koriste samo kad dođe do nekog zastoja na glavnoj magistrali, meni je bio izuzetno atraktivan. Pošto smo se mimoišli sa nekoliko automobila stranih tablica, vidjeli smo da stranci bolje od nas znaju šta sve treba obići i vidjeti. U jednom momentu smo se našli iznad pruge Nikšić–Podgorica, što je izgledalo nadrealno.

I vožnja zna prilično da umori. Iako oduševljeni viđenim već smo kukali za kućom i ručkom koji se za nas krčkao. Sunce je već zalazilo i fotografisanju je bio kraj. A onda, u jednom trenu, ugledah Garač sa idealne pozicije za pravljenje fotografije koja mi je falila u blogu o njemu. Svjetlost je bila loša, ali, ne odoljeh.

Preumorni, ali i prepuni utisaka i planova za nove ture stigosmo do Podgorice. I na kraju, da sve bude u skladu sa nazivom ture, iz Zagoriča do Zlatice ne odosmo uobičajenim putem već putem pored groblja. Kući nas je čekao ručak i društvo koje je htjelo da čuje utiske sa vožnje, a nas troje smo se otimali za riječ u želji da što bolje predočimo viđeno.