Nikada nisam razmišljala o odlasku na Krf. Ima toliko mjesta koja nisam vidjela, da mi on nije bio ni pod “eventualno”. Ali, stvari se nerijetko “otmu kontroli”. Prijatelji koji su bili u posjeti Krfu, bili su puni hvale i divnih fotografija tako da im nije bilo teško da me ubijede da se odlučim na to putovanje. Nije nebitna ni kalkulacija o tome koliko ih je sve to koštalo. Opremili su nas GPS-om, turističkim vodičem u vidu knjige i brojnim savjetima. Mi smo znali (za razliku od mnogih naših sugrađana 😀 ) da se Krf nalazi u Jonskom a ne Egejskom moru i avantura je mogla da počne. Put kroz Albaniju je standardno dobar (jedina “mana” mu je što neprekidno prave novije i bolje puteve) tako da se put do Igumenice (odakle se nastavlja trajektom) skoro i ne osjeti. Vožnja trajektom traje nešto manje od dva sata. Trajekt saobraća dosta često i kupovina karata i ukrcavanje se obavljaju veoma jednostavno. Ovo, važi za one koji dolaze iz Crne Gore ili Srbije, autom. I ko dođe avionom, neophodno je da iznajmi auto. Jer, Krf je takav da se bez auta teško šta može običi. Neki iznajmljuju i motore, ali to nikad ne bi bila moja preporuka.

Glavni grad Krf (Corfu, Kerkira) je nevjerovatni spoj različitih kultura što je posljedica burne istorije tokom koje su se na njegovoj teritoriji smjenjivali Vizantijci, Mleci, Francuzi, Turci, Englezi…Primjećuje se ekonomska kriza, ali se nije pohrlilo u komercijalizaciju već se čekaju bolja vremena i radi onoliko koliko može. Sve što se renovira se renovira da ostane onako kako je izgledalo nekad. Ne dižu se soliteri na obali i zgrade od 7 spratova. Grad Krf je prelijep. Ima toliko toga da se vidi da to ne može da stane u ovaj blog. Neko reče da podsjeća na Havanu. Nisam bila u Havani, ali se složih. 😀

Krf ima Staru i Novu tvrđavu. Stare su obije, samo je Nova malo mlađa. 😉 Stara je počela da se gradi još u vrijeme vizantijskog carstva. Služila je za odbranu i kao pribežište i karantin za oboljele od zaraznih bolesti. Tu je i engleska vojna bolnica u kojoj su se liječili i ranjenici tokom I svjetskog rata, Muzička akademija, stari svetionik, anglikanska crkva i drugo. Naravno, pogled sa tvrđave na tirkizno i besprekorno čisto  more je izvanredan.

 

Nova trvrđava je sagrađena u 16. vijeku, za vrijeme vizantijske uprave. Smatra se remek djelom vojne arhitekture. Danas je u njoj zgrada Ratne mornarice. Služi za razna kulturna dešavanja. Turistima je zanimljiva jer  se sa nje pruža najljepši pogled na krovove Krfa i Staru tvrđavu preko puta.

Grad Krf smo prešpartali pješke uzduž i poprijeko i divili se svakom detalju. Oronule fasade nam nisu smetale jer su bile “sakrivene” cvijećem. U uskim uličicama se nalaze brojni kafići i simpatične radnjice sa suvenirima. Najčešće su to proizvodi od voćke koju oni zovu koumkvat, a mi fortunela. To su razni likeri, pakovani u neobične staklene ambalaže, slatkiši i drugo. To im je nacionalna voćka.

Brojne su crkve, kipovi, muzeji…Stvarno se ima šta posjetiti i vidjeti. No, nikako se ne može zaobići Srpska kuća, muzej posvećen stradanju srpskog naroda tokom I svjetskog rata. U muzeju se nalaze brojna potresna svjedočanstva  o golgoti koji su prošli  srpski vojnici i civili. Na žalost,  mnogi su tu i ostali. Brodovi do Vida nisu saobraćali, ali me i od posjete muzeju pratio mučni osjećaj, mada sam dosta toga o ovome znala i prije. Naravno, puno toga je široj javnosti i dalje nepoznato.

Ja i moj muž smo turisti “po folderu”. Kad već negdje dođemo, trudimo se da obiđemo sve što je toga vrijedno, jer smo svjesni da teško da ćemo doći opet. Pošto smo bili opremljeni dobrim bedekerom, listali smo i išli od jedne do druge turističke atrakcije ostrva. Autor knjige se potrudio da ni jedno seoce na ostrvu ne ostane zapostavljeno. Svugdje je pronašao nešto što je vrijedno posjete. Uglavnom je to tako i bilo. Dobro, ako zanemarimo jug ostrva i najveću maslinu na ostrvu. 😉 Stvarno, ima prelijepih plaža i skrivenih uvala, zanimljivih utvrđenja, interesantnih crkava i manastira a nisam mogla da ignorišem ni najveće uzvišenje na ostrvu. Zbog nedostatka vremena, napravila sam kompromis pa smo se na Pantokrator (906 m nadmorske visine)  dovezli kolima. Ni GPS ni autokarta nisu svemoćni. Krf je ispresijecan brojnim putevima i teško je odrediti koji je put veće važnosti jer svi izgledaju isto. Teško da bi se čovjek mogao izgubiti, ali da se vrti u krug, to nije isključeno. Međutim, sve su to mala rastojanja. Naime, ostrvo je dugo 64 km a široko 20 km. Sa Pantokratora se uočava koliko je Krfu, u ovom dijelu, blizu albanska obala (samo 2 km).

“Zaliv ljubavi” je bio interesantan, ali, gledajući slike iz vodiča, priznajem da sam imala veća očekivanja. Nekada je najbolje ne očekivati ništa. 🙂 Zato je Zaliv Paleokrastica, koji se nalazi u sjeverozapadnom dijelu ostrva,  bio divno iznenađenje. Tako čistu morsku vodu, nevjerovatne tirkizne boje, do tad nisam imala prilike da vidim.

Na uzvišenju iznad zaliva smješten je čudesni manastir Paleokrastica. Možda ne najljepši koji sam ikad vidjela, ali, svakako, onaj koji je na mene ostavio najbolji utisak. Sve mi se dopalo. Od položaja, preko jednostavnosti kojom odiše, cvijetnim aranžmanima na sve strane, maloj ekonomiji sa živinom i radionicom za cijeđenje maslina i pravljenje sapuna i drugih suvenira od maslina i maslinovog ulja, do mačaka koje baš uživaju u životu. Jedva sam se odlučila da krenem dalje.

Prelijepa je i crkva  Bogorodice Vlaherne, koja se nalazi južno od grada Krfa, a predstavlja jedan od zaštitnih znakova i, možda, najslikanije mjesto na ostrvu. Interesantno je da je aerodrom koji se nalazi u neposrednoj blizini ove crkve  (s obzirom na veličinu i reljef ostrva) tako konstruisan da se ponekad  ima utisak da će ti avion skinuti skalp.

 

Posjetili smo brojna sela sa zanimljivom arhitekturom, lijepim pogledima, simpatičnim restorančićima sa lokalnim specijalitetima i neizbježnom seoskom crkvom (Dukades , Lakones, Liapades) . Nismo zaobišli ni lokalitet s antičkim iskopinama, utvrđenje Angelokastro. Za kraj sam ostavila muzeje. Na žalost u Muzeju školjki me je izdao fotoaparat pa ne mogu da ga ilustrujem, ali u svakom slučaju ga preporučujem. Ulaznica je, čini mi se, 4 eura a nalazi se pored samog puta, južno od grada Krfa u Benicesu. U muzeju se nalaze školjke, morski fosili, korali i preparirane ribe iz cijelog svijeta. Najneobičnije su one sa Novog Zelanda.

Dvorac Mon Repos u kojem je rođen kralj Filip, suprug kraljice Elizabete je pretvoren u muzej.Dvorac je građen dvadesetih godina devetnaestog vijeka, u periodu kad je Krf bio pod upravom Britanaca. Muzej je u jednom periodu bio prilično oronuo, ali mu se sada vraća stari sjaj, kao i ogromnom vrtu koji se nalazi oko njega.

I na kraju, najveći utisak je na nas ostavio prekrasni dvorac Ahilion koji se nalazi južno od grada Krfa. Ulaz se plaćao 7 eura i bila je prilična gužva. Najveća koju smo da tad uspjeli da registrujemo. Put do dvorca je takođe isprepletan brojnim putevima, ali, prateći gužvu, i brojne autobuse sa turistima, na kraju smo ga se ipak “dokopali”.Muzej je podigla austrijska carica Elizabeta, poznatija pod nadimkom Sisi. Sisi je došla  na Krf u teškoj depresiji i bolesna od turbekoloze. Ovdje se oporavila i zaljubila u ostrvo, što je i bio razlog da tu podigne svoj letnjikovac, koji je kasnije postao muzej. Zbog njene ljubavi prema grčkoj mitologiji dala je ime svom letnjikovcu Ahilion u čast junaka Ahila. U veličanstvenom vrtu koji se pruža od muzeja prema moru, nalaze se dvije statue Ahila. Jedna, na kojoj je on, pogođen u petu, u samrtnoj agoniji i druga na kojoj je Ahil  u ruci drži koplje i štit sa likom meduze i koja je sa postoljem visoka čak 11,5 metara. E, ispred nje mi je fotoaparat zakazao, što mu nikad ne mogu oprostiti. 😀

 

Na neki način, odlazak na Krf jeza mene  predstavljao kratki bijeg od dnevne politike. Ali, iako ja bježim od politike, ona me svuda nađe. Tako, sasvim slučajno i u prolazu, prisustvovah političkom skupu Komunističke partije Krfa koja je imala izbore za evropski parlament. Govornik je govorio pola sata i niko ga nije prekinuo aplauzom. To je kod nas nezamislivo.