To što dajem prednost geografiji pred istorijom, svrstava me u red netipičnih pripadnika svoje nacije. Moram priznati da me ni arheologija nije nikad specijalno privlačila i da nisam mnogo upućena u njene pojmove. Ipak sam bila zapanjena kad sam slučajno čula kakvo grandiozno arheološko nalazište se nalazi na našoj teritoriji. Nalazište koje se smatra drugim najznačajnijim u Evropi. Riječ je o nalazištu Crvena stijena, koje se nalazi 50-ak kilometara od Nikšića, na samoj granici sa Bosnom i Hercegovinom, u neposrednoj blizini Bilećkog jezera. Isčitala sam ono što sam uspjela da nađem o Crvenoj stijeni na internetu. Našla sam niz zadivljujućih činjenica. Nisu mi sve bile skroz jasne, ali sam naslućivala o čemu je riječ. Takođe sam shvatila da je ovo nalazište stručnoj svjetskoj javnosti itekako poznato. Kako se trudim da upoznam svaki kutak ove naše nevelike, ali raznim zanimljivostima bogate zemlje, uputih se jedne subote u pravcu Crvene stijene.

Od Nikšića smo krenuli ka Vilusima pa smo skrenuli desno ka Bileći. Usput smo zastali da osmotrimo Slano jezero, koje uvijek izgleda drugačije, i uvijek zanimljivo. Oblačni dan nije dozvolio da se jezero predstavi u svom punom sjaju.

Prethodno sam se informisala o lokaciji, pa smo uspješno došli do cilja. Malo uz pomoć prilično neupadljivih putokaza, a više uz pomoć moje intuicije. Na putu Nikšić-Vilusi postoji tabla na kojoj se spominje Crvena stijena, ali zato posle skretanja prema Bileći, stoji samo strelica za Petroviće. Znajući da je stijena u blizini Petrovića, skrenuli smo lijevo, prateći oznaku. Prošli smo kroz mjesto bez zaustavljanja, što ne mogu sebi da oprostim. I vratiću se tamo ponovo, sigurno. Tek po povratku kući informisala sam se o slavnim danima Petrovića. Ostaci te stare slave se naziru u vidu velike željezničke stanice i drugih zgrada koje su, kasnije sam doznala, rekonstruisane, i služe za boravak arheoloških ekipa koje vrše ispitivanja u Crvenoj stijeni. Petrovići su nekada bili značajno mjesto na pružnim pravcima prema Bileći, prema Trebinju i dalje u daleki svijet. Ipak ću o njima drugom prilikom. Ni blizina spomenika prve kategorije, kakvo je arheološko nalazište Crvena stijena, nije pomoglo malobrojnim stanovnicima Petrovića da bar dobiju pristojan put. Kada smo došli do kraja, kakvog god asfalta, dočekala nas je još jedna niska, izblijeđela i neugledna tabla, bez koje smo i sami znali da smo na pravom mjestu.

Parkirali smo auto neposredno pored ove oznake i krenuli prema stijeni koja se vidjela na nekih 300 metara od nas. Do nje je vodio makadamski put na čijoj sredini je postavljena rampa.

S lijeve strane se naziralo Bilećko jezero, koje je, u prvi mah, zaokupilo našu pažnju. To jezero predstavlja najveću prirodnu akumulaciju na Balkanu. Dugačko je 18,  široko 3-4 km, ukupne površine oko 33 kvadratnih kilometara. Jedan njegov krak dopire do ispod same Crvene stijene.

Kada smo završili sa divljenjem i fotografisanjem jezera, krenuli smo ka stijeni. Bio je neradni dan. Mi, sami samcati u široj okolini. To je imalo i prednost i nedostatke. Prednost je bila što smo mogli da razgledamo šta i koliko hoćemo, a veliki nedostatak što nije bilo nikoga da nam na licu mjesta objasni šta znače svi ti podaci koji ovo nalazište svrstavaju u evropski vrh.

Sam prilaz je sređen i prikazan je na donjoj fotografiji a crne šare na stijeni iznad izgledaju skroz neobično. Opet sam zažalila što nema nikog u okolini da nam bar objasni pojavu ove crne boje.

Malo naprijed dočekala su nas zabravljena vrata. Srećom pa smo mi bili krajnje dobronamjerni i što nam nije palo na pamet da nešto diramo, jer ta vrata i brava za nekog, ko ne bi imao prijateljske namjere, ne bi predstavljale nikakav problem. A vrlo lako su mogla i da se zaobiđu.

Kao pravi amateri, bacili smo pogled i pokušali da proniknemo u 31 sloj sa artefaktima od 250 000 do 38 000 godina prije naše ere. Moramo priznati da nam nije pošlo za rukom.

Samo smo registrovali da se tu odvija ozbiljan i veoma značajan rad i da je neshvatljivo da to nije bolje zaštićeno od nedobronamjernih posjetilaca. Tad sam pomislila da možda i namjerno ne žele da laici znaju o ovom fantastičnom mjestu da ga ne bi devastirali.

Osim arheolozima, ovo nalazište je inspirativno i za geologe i paleobotaničare. Brojni svjetski naučnici su se spuštali ovim stepenicama koje vode do dna pećine.

Pećina je široka 24, visoka 25 m. U osnovi ima 15 m. U proteklom periodu na ovom mjestu je pronađeno više od 26 000 predmeta. Veliki problem predstavlja činjenica da na ovim prostorima ne postoje laboratorije koje bi mogle da se bave analizom pronađenih predmeta. Dosadašnja istraživanja govore da je život na ovom prostoru započet prije 100 000,  a napušten prije 1500 godina prije nove ere. Dakle, Crvena stijena je bila naseljena još u paleolitu.

Odlazeći odavde razmišljala sam da je za nauku sigurno bolje da ovo mjesto i dalje ostane podalje od putnika namjernika. U svakom slučaju ga je neophodno bolje obezbijediti. Vodič bi, takođe, bio vrlo poželjan.

Pošto smo se ovdje zadržali manje nego što smo planirali, odlučismo da na putu prema Nikšiću posjetimo još jedan izuzetni kulturno-istorijski spomenik. Riječ je o rimskom mostu na rijeci Moštanici. Most je sagrađen u trećem vijeku i najstariji je objekat ove vrste u našoj zemlji. Rekonstruisan je 1957. godine, ali, zreo je za novu rekonstrukciju odavno. Rekla bih da to neko nevješto i nestručno pokušava da uradi na svoju ruku. Bar meni tako izgleda.

Inače, most izgleda fascinantno, posebno kad se zna koliko vjekova traje. Šteta je što se o njemu više ne vodi računa. Postoji oznaka sa glavnog puta Nikšić-Vilusi, koja govori da se most nalazi 6 km od skretnice. No, sam prilaz mostu može i treba da bude daleko ljepše sređen. Meni, kao fotografu amateru, su zasmetale žice od struje od kojih sam na jedvite jade uspjela da napravim jednu pristojnu fotografiju mosta sa prilazne strane.

Nizvodno od mosta rijeka Moštanica izgleda idilično. Mada, mještani će sigurno reći da to nije Moštanica kakva je nekad bila, da je akumulaciono jezero od nje napravilo skoro pa potok, meni se sviđa. Ali, opet, u sred idile, stub od struje. I po malo smeća pride. 🙁

Nogu pred nogu, sa poštovanjem, pređoh mostom do druge obale, da ga osmotrim i sa te strane. Izaziva divljenje sa koje god strane ga posmatrali. Ovdje, srećom, ne bijaše žica i stubova.

Kao što to često biva dok špartam Crnom Gorom uzduž i poprijeko, pomiješaju mi se pozitivna i negativna osjećanja. Fantastično je da u svojoj blizini imamo jedan tako kolosalni kulturno-istorijski spomenik. Neshvatljivo je da se prema njenu tako odnosimo. Mi, koji na sva zvona trubimo da nam je turizam jedna od najznačajnijih grana privrede. Nisam previše bila po inostranstvu, ali i iz tog skromnog iskustva, mogu da tvrdim da se niko ovako ne odnosi prema objektima koji bi zaintersovali svakog turistu. Mogu samo da želim i da se nadam da će se to uskoro promijeniti.