Dok ne okopni snijeg na sjeveru, a ovog proljeća je baš zalegao i ne mrda, svi moji putevi vode ka jugu. Pošto smo se prošetali svuda uz obalu (gdje smo se mogli sjetiti da se prošetati može), krenuli smo malo više. Prvo smo stigli do Lisinja (priča se još “krčka”), a zatim smo počeli da razmatramo Bijelu Skalu. To je prevoj na planinskom vijencu koji se pruža smjerom sjever–jug od Vrsute do Rumije. Studiozno sam razmotrila brojne staze koje vode do ovog prevoja. Ima ih poprilično što nije čest slučaj kada je neki uspon u pitanju. Svaka varijanta mi je izgledala zanimljiva i svaka je imala određene prednosti i nedostatke. Na kraju smo se odlučili da krenemo od Donjih Murića (preciznije: sa magistrale iznad njih) jer postoje svježe i dobre markacije, a i naša drugarica Sanja koja nam je pravila društvo je tuda već prošla. Duško je imao ideju da odemo autom do Gornjih Murića ali je preglasan. Kasnije smo mu se izvinjavali. 🙂

Više puta smo prošli putem od Virpazara do Murića. Nekoliko puta smo se zaklinjali da nećemo više dok se put ne popravi. Svaki put smo pogazili riječ. Tako smo se sredinom aprila uputili dobro znanim putem ka Murićima. Moram priznati da su ga malo “takli” što bi se reklo u žargonu. Ali, baš malo. On zahtijeva radikalnije intervencije. Pošto nije bilo udarnih rupa, a nismo se mimoišli ni sa jednim autom vožnja do iznad Donjih Murića bila je sasvim podnošljiva. Parkirali smo se na proširenju pored puta koje je ujedno i vidikovac. Na njemu se nalaze info tabla i klupa sa koje se pruža lijepi pogled prema Donjim Murićima, ostrvima na kojima su smješteni manastiri Starčeva Gorica, Beška i Moračnik i dalje prema Albaniji i Prokletijama.

Nismo se mnogo zadržavali da se divimo pogledu jer je pred nama bilo oko 600 metara uvis i skoro 7 km udalj, za mene ne mali izazov. Kad sam bacila pogled na prvu prepreku, uzvišenje koje se izdizalo neposredno iznad puta, a na koje smo u startu morali da se popnemo, zamalo sam odustala. Ali, nisam mogla radi društva. Ne bilo se praviti da mogu. Staza je stvarno bila dobro markirana. Napredovali smo brzo u startu i uskoro nam je auto izgledalo kao tačkica na putu.

Kada smo se popeli na vrh brda i prešli iza njega naišli smo na potpuno drugi ambijent. Do tad ljuti kamen se pretvorio u ravnu zelenu livadu. Okolo su bila veoma stara stabla kestenova koja su u prirodi izgledala fascinantno, a na fotografijama nikad ni primać’ tome. Uživo smo im se baš izdivili i jedva smo krenuli naprijed.

Poslije nešto više od sat vremena hoda stigli smo i do Gornjih Murića, simpatičnog seoceta, zbijenih kuća. Nekih starih, nekih novih. Pratili smo markacije koje su nas navele da preskočimo neki plot i prođemo kroz kapiju… I onda: šok! Asfaltni put! Duško je mudro ćutao i čekao da kažemo ono što smo svi mislili: “Bio si u pravu! Trebali smo te poslušati.”

A tek koliko nas je Duško prijekorno gledao kad smo shvatili da ćemo sve do sela Pinčići ići po asfaltu i da smo mogli direktno autom da dođemo do njih. Sanja se pravdala: Kad je išla prošli put bila je strašna magla, a i od kad je prebolovala koronu ima i “moždanu maglu” (pisalo se o tome, zar ne znate?) pa neke stvari zaboravi. Nismo joj povjerovali. Znamo da ona voli što duže da pješači. Posljednji, pobjednički argument je bio: Propustili biste sve ovo do Pinčića. 🙂 Od Gornjih Murića do Pinčića nismo naišli ni na jednu kuću, ali svuda pored puta smo vidjeli brojne kamene zidine kojima su ograđivana imanja što nas je navelo na pomisao da je u prošlosti ovdje bilo mnogo više stanovnika. Sigurna sam da im život u ovom surovom okruženju nije bio nimalo lak.

Kad smo stigli do Pinčića, opet iznenađenje: na sve strane zelene livade. Na početku sela iznad puta se vidjelo samo nekoliko starih kuća. Ipak, bilo je očigledno da selo nije potpuno napušteno, da tu neko živi jer se čula stoka, a bilo je i tragova po putu. Napravili smo prvu pauzu pored jednog zanimljivog drveta, poslije skoro dva sata pješačenja.

Kad smo stigli do kraja asfalta naišli smo na planinarske oznake koje su nas obavijestile da do cilja imamo još sat i 20 minuta. Uh! Imam li toliko snage? Pa još i za nazad! Prošli smo pored nekoliko starih i prilično oronulih kuća. Nismo mislili da neko tu živi, ali nismo bili u pravu. Iz jednog obora začuđeno nas je posmatralo jedno preslatko tele. Očigledno nije naviklo na nepoznate prolaznike. Inovacija za stepenice poduprte kamenjem nas je oduševila.

Od Pinčića je počeo malo veći uspon. Staza je bila široka, kamena. Već smo bili prilično umorni pa je moj drug Peđa rezignirano viknuo: “Stepenice??!! Čemu?” Toliko mi je to bilo smiješno da mi je u trenu pola umora nestalo. Inače, “stepenice” i ovako dobar i širok put sad vjerovatno isključivo služe planinarima. Nekad, međutim, ovuda je prolazio glavni karavanski put koji je povezivao primorje sa Skadarskim jezerom.

Osim stabala kestenova u Gornjim Murićima, još jedno drvo na ovom putu je zaslužilo da bude spomenuto. Kad smo se uzdigli toliko da Pinčiće gledamo sa visine ispred nas je iskrslo ogromno, prelijepo stablo hrasta. Odavno nisam vidjela ljepše. Vidi se da ima dosta godina. Vegetacija je tek “kretala” pa ne znam u kakvom je stanju, ali se nadam da će još mnogo godina stajati tu kao fotomodel svim planinarima koji krenu ovim putem.

Pratili smo stazu već prilično umorni i još više nestrpljivi da stignemo do cilja. Opet smo u sebi prekorijevali Sanjine “moždane magle” koje su joj zamaglile asfaltirani put do Pinčića, ali se nismo predavali. Pravili smo samo kratke pauze od minut-dva da predahnemo, popijemo koji gutljaj vode i osvrnemo se okolo-naokolo. Tako u jednom momentu ugledah u daljini, ispod brda, grupu kuća. Prva misao je bila: Gornji Murići. Onda sam shvatila da smo predaleko od njih otišli i da su to najvjerovatnije Donji Pinčići. Pored puta su se vidjele samo dvije kuće, ali malo visočije ima još kuća koje su do sad bile skrivene od pogleda. “Ko na brdu ak’ i malo stoji…” – davno je rekao naš Njegoš.

Odavde smo imali i pogled na Skadarsko jezero. Nevjerovatno je koliko se različitih okruženja izmijenjalo na putu od Murića do Bijele Skale. U startu je izgledalo da ćemo se družiti samo sa kamenjem i stijenama. Onda nas je iznenadilo zelenilo u Gornjim Murićima i Donjim Pinčićima. Stabla kestenova su isto bila neočekivana na ovom mjestu (bar meni). Povremeni pogled na plaventilo Skadarskog jezera je ublažavao oštrinu kamena. Zanimljive su bile i brojne kamene ograde, čak i predaleko od posljednjih kuća, u šumi, gdje ih nikako ne očekuješ. Oblik, veličina i visina jedne su takvi da bih najprije pomislila da su služili kao tor za stoku, a ne kao one prethodne, koje su bile ograde imanja.

Išli smo nogu pred nogu pokušavajući da lociramo cilj našeg pentranja, ali nam to nikako nije uspijevalo. Kad god bismo pomislili: “Mora da je ono”, staza bi skrenula i ostavila naš potencijalni cilj na drugoj strani. Sanja nije mogla više da podnosi naš spori ritam i ostavila nas je da se sami koprcamo. Srećom, markacije su do kraja bile bez greške. Iako sam znala da je Bijela Skala prevoj, Duško je bio uporan da je u pitanju vrh. Kao što to pretežno biva, ja sam bila u pravu (ali nisam htjela da likujem jer nisam ni imala snage za to). Poslije skoro 4 sata hoda, uz vrlo kratke pauze, bili smo pred ciljem.

Kad god se penjem na neki vrh (ili prevoj, u ovom slučaju) sav umor koji se nakupi tokom dolaska do cilja nestane kad pogledaš naokolo. Upravo je u tome i čar planinarenja. Bar za mene. Ima nešto i u dolasku do cilja, uživanju u okolnim predjelima, borbom sa samim sobom i svojim mogućnostima… Ipak, pogled sa vrha je najveća nagrada za uloženi napor. Moram reći, da je sve to pri ovom usponu izostalo. Puno mi je bio zanimljiviji put do cilja od onoga što se sa prevoja Bijela Skala moglo vidjeti. Skoro pa ništa: po djelić Bara i Skadarskog jezera.

Prije godinu i po smo, tražeđi vodopad u zaleđu Starog Bara nabasali na markacije za Bijelu Skalu. Pretpostavljam da smo prešli i više od pola puta, ali smo se vratili jer smo krenuli prekasno. Planirali smo da nekom sledećom prilikom obnovimo tu turu i stignemo do cilja. No, pogled sa prevoja prilično nas je pokolebao. Ipak, možda neke zime kad ne budemo imali nikakvu drugu ideju. Ne znam kako je ovaj prevoj dobio ime. Pretpostavljam da riječ “skala” ima veze sa prevojom, a ono “bijela”… Ne znam kako se ova stijena vidi iz daljine. Možda se bijeli u odnosu na okruženje.

Promakla bi nam zanimljiva stijena u obliku ljudske glave da nam Sanja nije skrenula pažnju na nju. Ona kao da je nakalemljena sa druge strane stijene sa gornje fotografije, iz pravca Bara. Da bih je vidjela morala sam da se spustim desetak metara stazom prema Baru. Tu je i bunar, ali ne bih smjela da tvrdim da je voda dobra za piće.

Povratak je bio mnogo lakši i za sat vremena brži. Spakovala sam fotoaparat u ranac jer mi je postao pretežak pa tokom povratka nisam ni jednom škljocnula što se skoro nikad do tad nije desilo. Posle sedam sati hoda i pređenih oko 17 km stigli smo na početnu poziciju. Još uvijek sam mogla da mrdam. Čestitala sam sebi u sebi. Sad sam već realno mogla da računam da ću ljetos ostvariti neke davno zacrtane ciljeve: Ljubišnju, Buni jezerca na Prokletijama i Jablanov vrh.