Zima je na startu ove 2017. baš pokazala zube. Ugrabili smo da drugog dana nove godine prošetamo do Haj–Nehaja i Tabije, a onda smo, naredne dvije sedmice, uglavnom presjedjeli pored šporeta. Nismo bili sebični. Zvali smo one koji se griju na klimu da uživaju u toploti koja se širi oko šporeta na drva. Posle skoro 15 dana, morala sam izaći iz kuće. Kašalj kao simptom preležanog gripa se nije predavao, ali sam ja bila odlučna: nedelja je dan za šetnju. Zimi većinom šetamo pored morske obale. No, toliko puta smo prešpartali i Ulcinj, i Bar, Kotor i Herceg Novi, da smo tražili neku alternativnu destinaciju. Opet sam inspiraciju našla na sajtu Vrhovi Crne Gore (https://medium.com/vrhovi-crne-gore) u dijelu koji opisuje pješačke staze. Nađoh opisan način dolaska do Obluna. Priznajem da sam za taj toponim prvi put čula kad se prije pet godina osnovalo planinarsko društvo sa tim imenom. Tada sam samo načula da se radi o utvrđenju značajnom za crnogorsku istoriju.

Proučili smo uputstvo sa gore pomenutog sajta i krenuli. U Podgorici je i dalje prilično duvalo, a temperatura nije imala namjeru da se penje iznad nule. Ništa me nije moglo obeshrabriti.

Brdo Oblun se nalazi između dijela Skadarskog jezera koji se zove Malo Blato i Vukovačkog polja. Iz Podgorice smo krenuli prema jugu. Sa zaobilaznice oko Golubovaca smo krenuli desno, preko Vukovačkog mosta. Odmah poslije mosta skrenuli smo desno, prema Grbavcima. Poslije nekih 2,5 km skreće se lijevo ka manastiru Svetog velikomučenika Đorđa – Kosmač i vodozahvata Bolje sestre. Još 3 km nas je dijelilo od prevoja Kolozub. Morali smo se zaustaviti da osmotrimo Malo Blato. U prvom planu je i crkva koju sam pomenula.

Spustili smo se do jezera. S desne strane smo zaobišli postrojenje Regionalnog vodopada Bolje sestre. Ostavili smo auto i spustili se do vode. Tu nas je dočekao prizor  čamaca okovanih ledom. Sunce je sinulo, ali to je ono čuveno “zubato” sunce koje ledu što se skupio po jezeru nije moglo ništa. Prizor je bio više nego idiličan. Puni poleta, prateći instrukcije, krenusmo u osvajanje Obluna. Pisalo je da nam za to neće trebati više od 20 minuta. E, nama je trebalo duplo više, i još koji minut preko. Ne znam šta je tome kumovalo. Jezero je mamilo svojim nevjerovatnim zaleđenim izgledom tako da sam zastajkivala na svakom trećem koraku i napravila gomilu skoro identičnih fotografija. Šta ću kad obožavam Skadarko jezero. U svako doba dana i godine. Mislim da sam prvi put imala priliku da ga vidim zaogrnutog ledom.

Preko puta se nalazi brdo Bobija. Kažu da se sa nje pruža najljepši pogled na jezero. Još nisam provjerila, mada odavno planiram. Pravo ispred nas smo ugledali i Žabljak Crnojevića. Svjetlost se poigravala pa je izgledao mistično. Odmah smo odlučili da kasnije trknemo i do njega. Računali smo na onih 20 minuta. Ali, ni duplo duže nije bilo predugo.

Staza je bila obilježena (donekle), ali je bila prekrivena niskim bodljikavim žbunjem. To nam je usporavalo i otežavalo kretanje. Svaki čas sam morala da spašavam jaknu ili ranac. Na trnovitim grančicama su stajali pramenovi vune. Očigledno su neke ovce mučile našu muku probijajući se ovuda. Da smo skupili svu vunu pored koje smo prošli, mogli smo oplesti bar jedne čarape. Obilazili smo brdo kosom padinom.

Teren nije bio nimalo prijateljski nastrojen. U jednom momentu smo izgubili i markaciju. No, znali smo da ne možemo promašiti. Vrh je bio pravo iznad nas. Oprobano pogrešnom metodom direktnog prilaza, krenusmo ka cilju.

Ovaj pravac je zahtijevao korištenje ruku prilikom penjanja, pa je fotoaparat bio sklonjen u ranac. Ipak sam morala da zastanem i fotografišem ove stijene.

Kad sam se dokopala vrha, bila sam oduševljena širinom pogleda. S jedne strane pogled na Malo Blato, s druge na Žabljak Crnojevića i s treće na Zetsku ravnicu uokvirenu Prokletijama. Nisam se mogla odlučiti šta prije da pogledam i fotografišem.

Sa istočne strane smo, kao na dlanu, vidjeli selo Vukovce, Vukovački most preko kog smo došli i brojna sela Zetske ravnice. Prokletije pod snijegom su izgledale veličanstveno. S druge strane, Malo Blato. Prvi put sam se našla u prilici da ga vidim iz blizine. Nekako u ovaj dio Skadarskog jezera ranije nisam zalazila.

Kad sam se izdivila svim pogledima okolo–naokolo, pogledala sam i ono što je ostalo od bogate istorije ovog mjesta. Nije čudo što je ono još u davnoj prošlosti imalo toliki značaj. Dovoljno je vidjeti kakav fantastičan položaj ima. Istorija Obluna ni izdaleka nije proučena u skladu sa značajem koji ima. Smatra se da se njegova istorija pruža kroz ilirsko–grčki, kasni rimski i vizantijski period. Na Oblunu postoje ostaci crkve za koju se smatra da potiče iz dukljanskog perioda.

Tužno je što i pored brojnih istorijskih činjenica koje govore o značaju ovog mjesta kroz istoriju, ono nije uvršteno u registar spomenika kulture, niti je ni na koji način zaštićeno. Šira javnost (izuzev istoričara i rijetkih poznavaoca istorije) vrlo malo ili nimalo ne zna o njemu. Čitajući tekst istoričara Miloša Vukanovića koji je prije više od tri godine objavljen na portalu Analitika (http://portalanalitika.me/clanak/124649/vukanovic-oblun-krije-pricu-o-praskozorju-crnogorske-istorije) ostala sam zapanjena brojnošću istorijskih nepoznanica koje ovo mjesto još uvijek krije.

Puno lakše i brže smo se spustili nego što smo se popeli. Žurili smo da posjetimo još jedno utvrđenje značajno za istoriju Crne Gore, Žabljak Crnojevića. O njemu sam već pisala i to prije dvije godine. To je bio jedan od mojih prvih blogova (http://jasninaputovanja.me/2015/04/22/zabljak-crnojevica-zaboravljena-tvrdjava/).

U povratku sa Obluna, nismo skrenuli lijevo na Vukovački most, već smo produžili pravo, u namjeri da pođemo do Žabljaka Crnojevića. Poslije nekoliko kilometara skreće se lijevo, preko mosta. Postoji mali znak u vidu fotografije Žabljaka Crnojevića. Parkirali smo se pored ostatka kamenog mosta koji potiče iz perioda turske vladavine.

I ovdje je jezero bilo zaleđeno, a što je još gore, bila je zaleđena i kamena staza koja je vodila ka utvrđenju. Prilaz Žabljaku Crnojevića je, inače, prilično loš. Skoro nikako nije ni obilježen. Na pola puta se nalazi info tabla koja je prilično izblijeđela. Pored staze kojom se prolazi je vezan jedan ljuti pas koji je lajao kao da mu od toga život zavisi. Nije pomogla moja priča kojom uspijevam da raskravim većinu pripadnika njegove vrste. Znam mnoge koje bi pas koji pokušava da se otrgne sa lanca demoralisao u stizanju do cilja. Prva na spisku je moja drugarica Vida.

Crkva svetog Đorđa, sa kojom smo se prvo susreli, podignuta je 1886. godine na mjestu nekadašnje (prvobitno) crkve, a zatim džamije.

Zidine utvrđenja spolja izgledaju monumentalno. Pogotovo ako se nađeš direktno ispod njih i posmatraš ih iz žablje perspektive.

Zimski dan je kratak, a ovu stranu sunce je odavno bilo napustilo pa je utvrđenje djelovalo mračno. Jedini ulaz u tvrđavu je na istočnoj strani. Kad smo ušli, slika je bila sasvim druga. Sunce je osvjetljavalo ostatke nekad značajnog mjesta koje je u prošlosti imalo veliki značaj za istoriju naše zemlje.

O istoriji ovog mjesta bi se moglo dosta reći. Spominje se još u X vijeku, ali se detaljniji istorijski podaci o njemu mogu pratiti od XV vijeka. Svakakvih zanimljivosti tu ima. Neke su, bar dijelom, urbane legende. Jedna od njih govori o tome kako su Crnogorci zahvaljujući promućurnoj Ceklinjanki došli do podatka o visini prozora na tvrđavi. Naime, ona se hvalila visinom Riječkog grada na Obodu, a naivna žena Jusuf-age baci klupče kroz prozor da izmjeri visinu Žabljaka Crnojevića i da ga Ceklinjanka uporedi sa visinom svoga grada. Ova odnese klupče grupi hrabrih Crnogoraca na čelu sa Kenjom Stankovim. Oni posijeku najveću jasiku koju su mogli da nađu i naprave stube visine konca iz klupčeta bačenog kroz prozor tvrđave. Na žalost, poznavanje geometrije im nije bilo jača strana. Zaboravili su da se stube moraju prisloniti pod uglom. Ipak su nekako uspjeli da uđu u tvrđavu i drže je nekoliko dana u svojim rukama. Pod pritiskom su morali da odustanu i napuste utvrđenje, ali su sa sobom ponijeli dva trofeja, dva topa zvana Krnjo i Zelenko koji su do 1916. godine stajali pred Cetinjskim manastirom i podsjećali na ovo junačko osvajanje Žabljaka. Žabljak je ponovo postao crnogorski 1878. godine, odlukom Berlinskog kongresa.

Knjiga bi se mogla napisati, a sigurno i snimiti zanimljivi istorijski film o ovom nevjerovatnom mjestu. Nažalost, bar od filma, za sad, ništa. Bar je rasčišćeno i, za divno čudo, nema smeća. No, moglo bi i trebalo to još mnogo bolje.

Imamo toliko toga sa čime možemo da izađemo pred turistu, da ga zainteresujemo i od njega napravimo promotera. Jer nema bolje reklame od usmene preporuke nekoga ko je već posjetio neko mjesto. A ima li turiste kome se ne bi dopala priča o lošim matematičarima, a velikim junacima, koji su Turcima oteli Krnja i Zelenka.

I kad sam prešpartala utvrđenje uzduž i poprijeko, zavirila u svaku preostalu građevinu, popela se svim stepenicama, uspentrala sam se uz jedan zidić sa kojeg se pruža najljepši pogled na Skadarsko jezero sa ovog mjesta. Tada sam ugledala Oblun, na prvom od dva brda lijevo. Obradovah mu se kao da ugledah dragog prijatelja.

Razmišljajući kako bi ovo moglo fino da se iskoristi, uveže u jednu turu koja bi se zvala Putevima istorije Crne Gore, naiđoh na još jedan primjer simbioze biljaka i kamena, na šta često nailazim tokom svojih “putovanja”. Ovo je, možda, jedan od najboljih. Toliko su se zbližili da je teško i razlikovati gdje se završava biljka a počinje kamen. Priroda često pravi najbolje “instalacije”.