[:me]Skadarsko jezero ima bezbroj lica. Ja tvrdim da je ono naše najfotogeničnije, a time i najfotografisanije jezero. Uvijek je novo i drugačije, u zavisnosti od toga iz koga ga ugla gledamo, s koje visine, u koje doba dana i godine.  Mene oduševljava uvijek. Na njegovim obalama je smješteno puno skrivenih mjesta koje treba posjetiti i doživjeti. Jedno od njih su Poseljani.

Poseljani se nalaze otprilike na polovini puta Virpazar – Rijeka Crnojevića. Put je visoko, a selo na obali jezera. Treba obratiti pažnju da se ne promaši. Iznad sela se nalazi spomenik borcima iz Drugog svjetskog rata. Ako se ide iz pravca Virpazara, treba se autom spustiti kojih stotinak metara niže od spomenika i parkirati na malom proširenju s lijeve strane. Prije toga treba pažljivo osmotriti dosta neupadljivo mjesto gdje se nalazi početak kamene staze za spuštanje ka selu.

Poseljani su nekad bili značajno naselje, jer se u njemu nalazilo 15-ak mlinova za mljevenje žita. U selo se dolazilo i s kopna i s jezera. Vremenom, potreba za mlinovima je nestala, i selo je skoro skroz zamrlo. Od nekadašnjih mlinova su ostali samo kameni zidovi obrasli bršljenom. Takva je i većina kuća.

U novije vrijeme, postoji napredak. Ima više kuća u koje su se stanovnici vratili. Neko za stalno, neko tokom vikenda. U svakom slučaju, naselje koje je bilo potpuno zamrlo vraća se u život .

Mlinova, za sad, još uvijek nema. Ali, voda je tu. Brza i bistra. U određenom dobu godine i silovita.

Selo je postalo omiljeno mjesto za planinarska društva u hladnijem periodu godine, kao i za sve pojedince koji žele da “upoznaju domovinu da bi je više voljeli”. Ne zna se koji je pogled ljepši: na  kamene kuće, na vodu koja teče u vodoskocima, na male kamene mostove.

Utisak koji Poseljani ostavljaju na putnike namjernike najviše zavisi od perioda godine kad se selo posjećuje. Lijepo je uvijek, ali je, normalno, puno ljepše u periodu godine kada ima više vode koja se u slapovima, uz prijatnu buku, spušta do jezera.

Vodopad na vrhu sela je najveći i najljepši. No, spuštajući se prema jezeru nailazimo na brojne, manje ili više skrivene, predivne prizore koje nas zaustave u hodu i natjeraju da im se divimo.

Silazak do jezera će na svakoga ostaviti izuzetan utisak, jer se nailazi na pravu idilu, motiv za fotoamatere. Pored ovog idiličnog prizora ima nekoliko vikend kuća. Kad god sam išla u Poseljane, tamo nisam zatekla nikoga. Nadam se da domaćini, i da su tu, ne bi imali ništa protiv da putnik namjernik i ljubitelj prirode posjedi u hladu drveta diveći se romantičnom prizoru ispred sebe i, eventualno, uživa u čitanju, ako se sjetio da ponese neku knjigu sa sobom. Mi ne zaboravljamo.

Kad sam pretposljednji put bila u Poseljanima, gradio se put. Ispostavilo se da sam se uzalud radovala, jer je taj put privatni i njime se ne možemo služiti. No, ne mari. Može se auto ostaviti pored puta i do sela doći pješke, puteljkom. Ionako je pogled sa te strane ljepši. 😀

Kamenim puteljkom se mora pažljivo ići, što je u suprotnosti sa željom da hodamo i divimo se vodopadima. Može se nezgodno stati na kamen i izvrnuti noga, može se nagaziti i neka zmija u prolazu 🙂 . A može se propustiti i ovakav prizor, koji, mora se priznati, nije čest na ovom mjestu gdje se za primat bore kamen i voda.

[:en]Skadarsko jezero ima bezbroj lica. Ja tvrdim da je ono naše najfotogeničnije, a time i najfotografisanije jezero. Uvijek je novo i drugačije, u zavisnosti od toga iz koga ga ugla gledamo, s koje visine, u koje doba dana i godine.  Mene oduševljava uvijek. Na njegovim obalama je smješteno puno skrivenih mjesta koje treba posjetiti i doživjeti. Jedno od njih su Poseljani.

Poseljani se nalaze otprilike na polovini puta Virpazar – Rijeka Crnojevića. Put je visoko, a selo na obali jezera. Treba obratiti pažnju da se ne promaši. Iznad sela se nalazi spomenik borcima iz Drugog svjetskog rata. Ako se ide iz pravca Virpazara, treba se autom spustiti kojih stotinak metara niže od spomenika i parkirati na malom proširenju s lijeve strane. Prije toga treba pažljivo osmotriti dosta neupadljivo mjesto gdje se nalazi početak kamene staze za spuštanje ka selu.

Poseljani su nekad bili značajno naselje, jer se u njemu nalazilo 15-ak mlinova za mljevenje žita. U selo se dolazilo i s kopna i s jezera. Vremenom, potreba za mlinovima je nestala, i selo je skoro skroz zamrlo. Od nekadašnjih mlinova su ostali samo kameni zidovi obrasli bršljenom. Takva je i većina kuća.

U novije vrijeme, postoji napredak. Ima više kuća u koje su se stanovnici vratili. Neko za stalno, neko tokom vikenda. U svakom slučaju, naselje koje je bilo potpuno zamrlo vraća se u život .

Mlinova, za sad, još uvijek nema. Ali, voda je tu. Brza i bistra. U određenom dobu godine i silovita.

Selo je postalo omiljeno mjesto za planinarska društva u hladnijem periodu godine, kao i za sve pojedince koji žele da “upoznaju domovinu da bi je više voljeli”. Ne zna se koji je pogled ljepši: na  kamene kuće, na vodu koja teče u vodoskocima, na male kamene mostove.

Utisak koji Poseljani ostavljaju na putnike namjernike najviše zavisi od perioda godine kad se selo posjećuje. Lijepo je uvijek, ali je, normalno, puno ljepše u periodu godine kada ima više vode koja se u slapovima, uz prijatnu buku, spušta do jezera.

Vodopad na vrhu sela je najveći i najljepši. No, spuštajući se prema jezeru nailazimo na brojne, manje ili više skrivene, predivne prizore koje nas zaustave u hodu i natjeraju da im se divimo.

Silazak do jezera će na svakoga ostaviti izuzetan utisak, jer se nailazi na pravu idilu, motiv za fotoamatere. Pored ovog idiličnog prizora ima nekoliko vikend kuća. Kad god sam išla u Poseljane, tamo nisam zatekla nikoga. Nadam se da domaćini, i da su tu, ne bi imali ništa protiv da putnik namjernik i ljubitelj prirode posjedi u hladu drveta diveći se romantičnom prizoru ispred sebe i, eventualno, uživa u čitanju, ako se sjetio da ponese neku knjigu sa sobom. Mi ne zaboravljamo.

Kad sam pretposljednji put bila u Poseljanima, gradio se put. Ispostavilo se da sam se uzalud radovala, jer je taj put privatni i njime se ne možemo služiti. No, ne mari. Može se auto ostaviti pored puta i do sela doći pješke, puteljkom. Ionako je pogled sa te strane ljepši. 😀

Kamenim puteljkom se mora pažljivo ići, što je u suprotnosti sa željom da hodamo i divimo se vodopadima. Može se nezgodno stati na kamen i izvrnuti noga, može se nagaziti i neka zmija u prolazu 🙂 . A može se propustiti i ovakav prizor, koji, mora se priznati, nije čest na ovom mjestu gdje se za primat bore kamen i voda.

[:ME]Skadarsko jezero ima bezbroj lica. Ja tvrdim da je ono naše najfotogeničnije, a time i najfotografisanije jezero. Uvijek je novo i drugačije, u zavisnosti od toga iz koga ga ugla gledamo, s koje visine, u koje doba dana i godine.  Mene oduševljava uvijek. Na njegovim obalama je smješteno puno skrivenih mjesta koje treba posjetiti i doživjeti. Jedno od njih su Poseljani.

Poseljani se nalaze otprilike na polovini puta Virpazar – Rijeka Crnojevića. Put je visoko, a selo na obali jezera. Treba obratiti pažnju da se ne promaši. Iznad sela se nalazi spomenik borcima iz Drugog svjetskog rata. Ako se ide iz pravca Virpazara, treba se autom spustiti kojih stotinak metara niže od spomenika i parkirati na malom proširenju s lijeve strane. Prije toga treba pažljivo osmotriti dosta neupadljivo mjesto gdje se nalazi početak kamene staze za spuštanje ka selu.

Poseljani su nekad bili značajno naselje, jer se u njemu nalazilo 15-ak mlinova za mljevenje žita. U selo se dolazilo i s kopna i s jezera. Vremenom, potreba za mlinovima je nestala, i selo je skoro skroz zamrlo. Od nekadašnjih mlinova su ostali samo kameni zidovi obrasli bršljenom. Takva je i većina kuća.

U novije vrijeme, postoji napredak. Ima više kuća u koje su se stanovnici vratili. Neko za stalno, neko tokom vikenda. U svakom slučaju, naselje koje je bilo potpuno zamrlo vraća se u život .

Mlinova, za sad, još uvijek nema. Ali, voda je tu. Brza i bistra. U određenom dobu godine i silovita.

Selo je postalo omiljeno mjesto za planinarska društva u hladnijem periodu godine, kao i za sve pojedince koji žele da “upoznaju domovinu da bi je više voljeli”. Ne zna se koji je pogled ljepši: na  kamene kuće, na vodu koja teče u vodoskocima, na male kamene mostove.

Utisak koji Poseljani ostavljaju na putnike namjernike najviše zavisi od perioda godine kad se selo posjećuje. Lijepo je uvijek, ali je, normalno, puno ljepše u periodu godine kada ima više vode koja se u slapovima, uz prijatnu buku, spušta do jezera.

Vodopad na vrhu sela je najveći i najljepši. No, spuštajući se prema jezeru nailazimo na brojne, manje ili više skrivene, predivne prizore koje nas zaustave u hodu i natjeraju da im se divimo.

Silazak do jezera će na svakoga ostaviti izuzetan utisak, jer se nailazi na pravu idilu, motiv za fotoamatere. Pored ovog idiličnog prizora ima nekoliko vikend kuća. Kad god sam išla u Poseljane, tamo nisam zatekla nikoga. Nadam se da domaćini, i da su tu, ne bi imali ništa protiv da putnik namjernik i ljubitelj prirode posjedi u hladu drveta diveći se romantičnom prizoru ispred sebe i, eventualno, uživa u čitanju, ako se sjetio da ponese neku knjigu sa sobom. Mi ne zaboravljamo.

Kad sam pretposljednji put bila u Poseljanima, gradio se put. Ispostavilo se da sam se uzalud radovala, jer je taj put privatni i njime se ne možemo služiti. No, ne mari. Može se auto ostaviti pored puta i do sela doći pješke, puteljkom. Ionako je pogled sa te strane ljepši. 😀

Kamenim puteljkom se mora pažljivo ići, što je u suprotnosti sa željom da hodamo i divimo se vodopadima. Može se nezgodno stati na kamen i izvrnuti noga, može se nagaziti i neka zmija u prolazu 🙂 . A može se propustiti i ovakav prizor, koji, mora se priznati, nije čest na ovom mjestu gdje se za primat bore kamen i voda.

[:]