O Ohridu je napisano mnogo toga. Ipak, odlučih da i ja dodam svoje impresije. Ohrid je grad koji je posjetio veliki broj građana Crne Gore. Posljednje decenije je to posebno omiljena destinacija za doček Nove godine. Razlog je dvostruki: relativno niske cijene i dobar provod. Ja sam u Ohridu bila čak 4 puta i nije rečeno da neću poći opet, u nekom drugom periodu godine. Prve posjete se sjećam kroz maglu. Bila je to 1984. godina, a ja na radnoj akciji “Bitola ’84”. Jedne nedjelje su nas poveli na izlet do Prespanskog i Ohridskog jezera. Znam da sam bila oduševljena, ali nisam zapamtila mnogo detalja. U Ohrid sam ponovo došla u proljeće 2010. godine. Do Skadra je put bio nikakav, pa smo išli preko Sukobina. Kroz Albaniju se izgradnja puteva tek razmahala pa smo naizmjenično nailazili na nove i stare djelove puta. Interesantno je bilo to što smo poslije samo pet dana boravka u Ohridu zatekli puno više kilometara novog puta nego pri dolasku. Smještaj nam je bio u samom centru staroga grada. Odatle smo pješke obišli sve što se u tom dijelu grada moglo i trebalo vidjeti. Zato sam, kad sam poslije 10 godina ponovo pošla do Ohrida, u glavi stalno pravila poređenja između Ohrida od prije deset godina i ovoga sad. Posljednji put sam do Ohrida stigla sa kolegama s posla. Sindikalno druženje u Ohridu će mnogima biti jedna od najljepših uspomena kad se kao penzioneri osvrnu na radni vijek. Temperature u Ohridu zimi su daleko niže od onih na koje smo navikli u Podgorici, ali smo se bili dobro naobukli tako da nam minus nije pravio nikakav problem. Daleko smo se više smrzli kad smo stigli u Podgoricu i zatekli sjeverac. Imali smo sreću tokom obje januarske posjete gradu da je vrijeme bilo sunčano i da se snijeg nazirao samo na vrhu Galičice koja natkriljuje Ohrid. Prvo jutro u Ohridu  smo pošli do Biljaninih izvora. Njih sam ranije, ne znam kako, mimoilazila, iako su bili vrlo blizu šetališta pored jezera i našeg smještaja.

Rekoše da treba da se naprave tri kruga oko izvora radi zdravlja, ljepote, da se ispuni želja… Obiđosmo te krugove. Ne može da škodi. 🙂 Prodavac suvenira nam se izjada na tešku društveno-političku situaciju. Valjda je osjetio da smo srodne duše sa sličnim problemima. Svega je tu bilo: visina minareta na džamiji u centru, voda sa izvora koja ide samo u posebne djelove grada, mafijaši koji su napravili vile na brdu iznad jezera i kontrolišu prostor. Jedva se otrgosmo da prošetamo novim šetalištem koje je napravljeno u nastavku.

Nezaobilazan izlet, kad se već stigne u Ohrid, je odlazak do 30 km udaljenog manastira Sveti Naum. Na pola puta do njega nalazi se još jedna  turistička destinacija koja se ne zaobilazi – arheološki muzej Zaliv kostiju. Postavka predstavlja praistorijsko naselje sa zamišljenim izgledom kuća, spolja i unutra. Tu su izloženi i predmeti koji su pronađeni u vodi.

Iako su posjetioci svjesni da je ovo u velikoj mjeri improvizovano, djeluje simpatično i privlači veliki broj turista. Svaka kućica je opremljena slično, a opet različito, tako da je obilazak svih kućica i fotografisanje u njima nezaobilazno. Potrebno je posebno strpljenje da se ugrabi momenat i kućica zatekne prazna.

Neprestano u glavi praveći poređenja između različitih posjeta ovom mjestu, bila sam ubijeđena da je ranije broj kućica bio neuporedivo manji. Uvid u foto arhivu po povratku kući je to potvrdio. Dolje je Na donjoj fotografiji je Zaliv kostiju snimljen u maju 2010. i januaru 2020. Prošetali smo i zavirili svuda, ali zimski dan je kratak.

Tokom novogodišnjih praznika u Ohrid nagrnu brojni turisti pa je sve otvoreno i dostupno turistima. Kad minu praznici pojedine destinacije nije isplativo držati otvorenim. Tako smo ove godine na Zaliv kostiju samo bacili pogled sa parkinga jer je bio zatvoren. Rekla bih da je za tri godine dodata još poneka kućica.

Nastavili smo prema Svetom Naumu. Ono što sam odmah primijetila je ogroman parking koji je napravljen ispred manastira. Nekad je to bila samo zemljana površina. Šteta što nije bilo mjesta za malo više zelenila. Jedna maslina nije dovoljna. Kad sam ušla kroz kapiju, sve je bilo isto kao što sam  ostavila prije 10 godina. Dobro, statua Svetog Nauma je bila svježe ofarbana, možda je bilo malo manje paunova koji su zaštitni znak ovog mjesta, a i voda u predivnom vodenom aranžmanu je bila ugašena da bi se izbjeglo zamrzavanje. Podsjetila sam se prethodne posjete i pokušaja fotografisanja sa ne baš tako bezazlenim paunovima. Nije bez razloga stajalo upozorenje da se paunovi ne diraju.

Ono što Ohrid odvaja od mnogih drugih turističkih destinacija je spoj prirodnih ljepota i kulturno-istorijskih spomenika. On je jedan od samo 28 svjetskih oblasti koje su na UNESCO-voj listi zaštićeni dvostruko: kao prirodno i kao kulturno-istorijsko svjetsko bogatstvo. Ohridsko jezero je jedno od najstarijih jezera u Evropi. Neki smatraju i najstarije. Manji dio jezera pripada i Albaniji. Najveća dubina jezera je čak 280 m. Bogato je i florom i faunom, pri čemu se ističe ohridska pastrmka. Upravo u neposrednoj blizini manastira Sv. Naum je i izvor Crnog Drima. Do izvora se može provozati čamcima (na makedonskom “kajče”) koji su poređani na obali pored popularnog restorana Ostrvo. Vrlo kratko teče Crni Drim na ovom mjestu jer se poslije nekoliko stotina metara uliva u Ohridsko jezero. U mjestu Struga, na petnaestak kilometara od Ohrida, Crni Drim otiče iz jezera i nastavlja svoj put koji ga vodi do Jadranskog mora. Bila mi je interesantna ova pojava. Nije mi bilo jasno da li su se ljudi dogovorili da utoku i otoku nazovu istim imenom ili se na neki način zna da je to ista voda. Internet mi nije bio od pomoći pa sam to pitanje postavila grupi od 46000 ljubitelja geografije u jednoj FB grupi. Dobila sam različite odgovore čak i od stanovnika Struge i Ohrida. Tako da ovo pitanje i dalje ostaje otvoreno.

Crkve su najveće blago Ohrida. Ohrid je postao centar hrišćanstva još u V vijeku, dok je sama istorija grada duga oko 2,5 milenijuma. Smjenjivali su se na ovom hridu (naziv grada potiče od riječi “vo hrid”, odnosno “na brdu”) mnogi gospodari tokom tih par hiljada godina i svako je ostavio neki trag. Govorilo se da je u mjestu postojalo 365 crkava, za svaki dan po jedna. Smanjio se taj broj drastično, ali one što su ostale su izuzetne ljepote i istorijskog značaja. One najvrjednije su opstale tako što su u periodu turske vladavine bile pretvorene u džamije. Jedna od njih je i crkva Svete Sofije. Izgrađena je u IX vijeku, a obnovljena u XV. Što zbog istorijske pozadine, što zbog arhitekture i fonda fresaka iz XI i XII vijeka smatra se jednim od najznačajnijih spomenika kulture u Makedoniji.

Na planiranoj ruti sledeća crkva je Sveti Jovan Kaneo. Zbog mjesta na kojem se nalazi, na litici visoko iznad jezera, kao i zbog ljepote, predstavlja  simbol Ohrida i najfotografisanije mjesto u jakoj konkurenciji. Smatra se da je izgrađena u XIV vijeku pod uticajem jermenske arhitekture.

Naredni u nizu značajnih sakralnih spomenika u Ohridu je možda i najznačajniji, iako je teško praviti gradaciju. To je crkva Svetog Klimenta i Pantelejmona na lokalitetu Plaošnik, koja ima kontinuitet religijskog okupljanja još od ranohrišćanskog perioda. Današnja crkva je rekonstrukcija hrama kojeg je u IX vijeku podigao Sveti Kliment, a u XII srušili Turci. Pored nje se nalaze ostaci ranohrišćanske bazilike i građevine koja se smatra prvim južnoslovenskim univerzitetom. Kada sam prije 10 godina posjetila ovo mjesto, sve je bilo raskopano u pokušaju da se arheološko nalazište rekonstruiše. Ove godine sam stajala pred velikim građevinama za koje smo kasnije utvrdili da će biti teološki fakultet, kao i biblioteka i galerija ikona. Čini mi se da se za ovih 10 godina više uradilo na ovom lokalitetu nego u cijelom Ohridu i okolini zajedno.

Jedva smo krenuli dalje jer na ovom mjestu ima mnogo toga da se vidi i sazna. Nismo imali vodiča već smo se dovijali da ponešto pročitamo na internetu. Sve što smo na ovom mjestu vidjeli i o njemu čuli je izuzetno zanimljivo. Samo se nadam da će ovaj veliki arheološki i građevinski poduhvat do kraja da izvedu na pravi način.

Nedaleko od Plaošnika se nalazi i Samuilova tvrđava ili Samuilov grad (jer se današnji Ohrid dugo vremena nalazio unutar bedema utvrde), još jedno privlačno mjesto za turiste. Na prelazu iz IX u X vijek Ohrid je bio prijestonica Samuilovog carstva. Iz tog perioda potiče i ova tvrđava koja se nalazi na najvećoj tački grada.

Upravo zbog položaja ove utvrde sa nje se pruža najbolji pogled na Ohrid sa okolinom sa obje strane. Odavde se najbolje vidi da Ohrid nije samo stari grad, već da se pruža i širi daleko od turista i gužve.

Odavde smo osmotrili dalji pravac našeg obilaska. Zanimali su nas amfiteatar i crkva Bogorodice Perivlepte. Teatar je iz antičkog doba, smatra se iz 2. vijeka prije nove ere. Otkriven je i sačuvan samo jedan njegov dio, te se ne zna koliko se gledalaca u njemu moglo smjestiti. Položaj koji zauzima je gotovo savršen. Nalazi se između dva brežuljka koji ga štite od vjetra. Sa njega se pruža predivan pogled na Ohridsko jezero i planinu Galičicu. Iako su određene pretpostavke o postojanju amfiteatra iznijete još 1900. godine, a pojačane 1935, rad na njegovoj restauraciji je otpočet 1960. godine, da bi današnji oblik dobio 2001. godine. Novo u odnosu na amfitetatar kakvog sam vidjela 2010. godine je ljetnja pozornica koja mi je pokvarila utisak pa sam se poslužila starim fotografijama. Sada ovo mjesto izgleda neuporedivo sređenije i uglancanije samo što sam ga obišla u sumraku, a i bila sam bez fotoaparata.

Crkva Svete Previlepte je mala građevina velikog istorijskog značaja. Ona je odoljela rušenjima i pretvaranju u džamiju. Kad je crkva Svete Sofije postala džamija ovdje je premješteno sjedište arhiepiskopije. Takođe su nakon rušenja originalne crkve Svetog Klimenta u ovu crkvu prenešene njegove mošti. (One su danas vraćene u obnovljenu crkvu Svetog Klimenta i Pantelejmona.) Crkva je posebno popularna zbog izuzetne zbirke fresaka koje se nalaze u njoj. Meni lično će odmor na klupici isped crkve ostati u trajnom sjećanju. Naime, dok smo sjeli da odmorimo diveći se spoljašnjosti crkve, tog 21.05.2010. godine iz Podgorice je stigao SMS: dobila sam još jednog sestrića.

Pošto sam u Ohridu bila više puta, neka mjesta sam obišla svaki put, neka ponekad. Mjesto koje me je prilikom prve posjete naročito oduševilo vidjela sam samo tad. Nije da nisam htjela da odem tamo opet, ali mi se nekako nije pružila prilika. Radi se o radionici za ručno pravljenje papira “Sv. Kliment Ohridski”. U radionici se nalazi replika Gutenbergove prese, jedna od dvije još uvijek aktivne u Evropi. Na licu mjesta, pred očima publike se odvija proces pravljenja papira. Vlasnici održe malo predavanje o tome, a na tebi je da od obilja odštampanog materijala sa motivima starog i novog Ohrida, te religijskim temama, odabereš i kupiš kao uspomenu na ovu nadasve autentičnu i jedinstvenu radionicu.

Kad god sam šetala po Starom gradu  divili sam se autentičnoj arhitekturi koja je u velikoj mjeri sačuvana, posebno onim građevinama koje su skoro renovirane u istom stilu. Jedna od najreprezentativnijih je kuća Robevih, koja je danas zaštićeni spomenik kulture. U njoj su smješteni Arheološki muzej, etnološka izložba, sačuvani predmeti koji su pripadali porodici i radovi ohridske škole za rezbarenje.

Čak su i ulične svjetiljke napravljene kao male replike kuća.

Na glavnom trgu su smješteni spomenici Ćirila i Metodija i Svetog Klimenta i Nauma Ohridskog, najznačajnijih ličnosti više nego bogate istorije ovog prelijepog mjesta. Njihov značaj je daleko nadmašio okvire ovog grada, pa čak i Makedonije. Ćirilo i Metodije su širili pismenost i hrišćanstvo među Slovenima u IX vijeku djelujući sa prostora Ohrida. Njihovu misiju su nastavila braća Kliment i Naum. Na samoj obali je i spomenik posvećen hvataču krsta.

Ohridsko jezero je makedonsko more. Gužva je u Ohridu tokom raznih praznika, ali je neuporedivo najveća najezda turista tokom ljetnjih mjeseci. Tada su prepuni veliki hoteli koji su smješteni obodom jezera, a koji su, svi do jednog, napravljeni tokom perioda dok je Makedonija bila dio SFRJ, naša bratska republika, a ne inostranstvo. Na žalost, i putevi su im iz tog perioda. To je nešto što bi moglo i moralo da se popravi da bi turisti koji dolaze iz svih krajeva Makedonije, iz biših jugoslovenskih republika, Bugarske, Albanije i raznih drugih krajeva svijeta bili zadovoljniji. Ono što ne treba da se mijenja su brojni restorani sa ukusnom i jeftinom hranom i izvornom makedonskom muzikom koji svakom gostu ostanu u najljepšoj uspomeni  i radi čega Ohrid dobije preporuku od svakoga ko ga posjeti. Znamo da je najbolja reklama zadovoljni gost. Zbog toga ga mnogi, među kojima sam i ja, posjećuju i po više puta.