Bjelasica je jedna od naših najljepših i prostorno najvećih planina. Na njoj ima puno toga da se vidi: šest jezera, nekoliko vrhova iznad 2000 metara, izvor Biogradske rijeke, više eko katuna… Išla sam na Bjelasicu, ni sama ne znam koliko puta. Naravno, najčešce na Biogradsko jezero, koje predstavlja idealno mjesto za bijeg od ljetnjih vrućina za Podgoricane. Ursulovačko jezero sam uspjela da vidim samo sa Crne glave u avanturi od prošlog ljeta, koju rado pomenem, ali ne bih voljela da se ikad ponovi. Ni sa Šiškim jezerima nisam imala sreće. Pohod na njih, od prije godinu i po, prošao je neslavno. Izmedu moje ekipe i cilja ispriječio se kratak poslednji dan oktobra, kao i snijeg na koji nismo računali.

Dok smo blatnjavi i iznervirani što nismo stigli do Šiških jezera posmatrali kako pored nas prolaze džipovi, odlučili smo da u sljedeći pohod na njih krenemo kad se odgovarajuće motorizujemo. Dok smo muž mi i ja pregledali oglase sa polovnim terenskim autima, naša dva drugara, planinara, Vanja i Peđoni, kupiše po duster. Načelni dogovor o pohodu na Bjelasicu je pao odmah. Početkom juna je finalizovan do najmanjeg detalja. Nas osmoro, sa dva dustera, dogovorili smo se da obiđemo 4 jezera, nekoliko vidikovaca, dva najviša vrha i izvor Biogradske rijeke. Detaljnom agendom su određene sve tačke stajanja, kafenisanja, čak i fotografisanja. Nju je, samoinicijativno, napravio Vanja. Dan ranije je pala jaka kiša, ali prognoza za naredni je bila dobra. Polazak je protekao po planu, kao i dolazak do Jezerina. Tu smo, prelaskom na šumski put, shvatili da je jaka kiša od juče ostavila posljedice. Dan je bio prelijep, a put više nego blatnjav. Put je dodatno bio razrovan radom teških mašina koje na tom dijelu prave novo skijalište. Brojni sporedni putevi koje su te mašine napravile su nas dodatno zbunjivali. Usput sretosmo drugare iz PSK Montenegro Guide koji su išli na izvor Biogradske rijeke. Bili su zapanjeni našim izdajničkim potezom. Izvinismo se i rekosmo da imamo grandiozne planove. Promašismo eko katun Vranjak u kojem smo, po planu, trebali da popijemo kafu. Kad smo ga pogledali odozgo, zakljucili smo da sigurno ne rade. 🙂

Do Zekove glave sve je još bilo pod kontrolom. Nervoza zbog blata nas je momentalno napustila kad smo stigli do mjesta odakle smo ugledali Pešica jezero. Ja sam dvije godine ranije silazila do jezera i bila sam više nego oduševljena njime. Zato kada je Sanja, koja je prvi put vidjela jezero, izrazila želju da siđe do njega, nisam se dvoumila da li da joj pravim društvo. Niko od ostalih nije htio da nam se pridruži. Ovo je bilo drugo odstupanje od plana. Pešica jezero je trebalo samo da se pogleda sa vidikovca. Osjećajuci grižnju savjesti što remetimo plan, a u želji da ipak vidimo jezero, Sanja i ja smo se stuštile dolje najokomitijim dijelom, pravo ka jezeru. Niko nije mjerio vrijeme, a da jeste, to bi bilo jedno od rekordnih spuštanja za savladanih 227 metara nadmorske visine.

Kako smo se primicali jezeru Sanja je sve glasnije izražavala svoje oduševljenje. Ovi prizori zaista nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.

Ostale bi ona i ja duže da se divimo jezeru i fotografišemo ga iz svih pozicija, da iznad glave nismo imali njih šestoro kojima smo poremetili plan.

Lako se bilo spustiti. Pred nama je bio izazov od 227 metara uvis. Put kojim smo se spustile nije dolazio u obzir. Odabrale smo stazu koja obilazi Zekovu glavu s lijeve strane. Ona je bila manje strma, ali nas je brzina kojom smo išle, satrla. Kad smo konačno izbile na vrh, kao po dogovoru smo popadale na travu. Ja sam iskreno zavapila: “Kunem vam se, jedna memorijalna planinarska tura će se mojim imenom zvati. Malo je falilo da bude ova, ali mi je, ipak, nedovoljno zahtjevna.” Svi su mislili da je to dobra šala, dok sam ja bila mrtva ozbiljna. Najbolje od svega je bilo što njima uopšte nije bilo dosadno i nimalo se nisu ljutili zbog odstupanja od plana. Moja i Sanjina trka s vremenom je bila nepotrebna. Sljedeći ciljevi su bili Crna glava i Ursulovačko jezero. Već sam razmišljala kako ću se spustiti do jezera ovako umorna. Međutim, moja strepnja se pokazala nepotrebnom. Čim smo u povratku sa Zekove glave skrenuli lijevo prema Crnoj, ispred nas se ispriječio smet. To je bio jedini smet koji smo vidjeli toga dana na Bjelasici, a našao nam se tačno na putu i bilo ga je nemoguće zaobići.

Nismo gubili vrijeme na kukanje, već smo prešli na plan B: idemo do Biogradskog jezera, pa ćemo doći do cilja sa te strane. Krug se pretvorio u dva polukruga. Silazak nam je pao lakše od uspona jer smo bili pripremljeni na blato preko kojeg smo morali da prođemo. Računali smo da je ono posljedica rada građevinskih mašina na tom terenu. Da smo se prevarili u toj procjeni shvatili smo kad smo od Biogradskog jezera počeli da se penjemo ka Lalovića dolovima. Voda je tekla na sve strane, svaka treća krivina se prolazila iz više pokušaja. Ispred jedne krivine Vanja, koji je vozio prvi, nam je dao znak da se dalje ne može. Nije se moglo ni nazad. Bar nam se tako učinilo na prvi pogled. No, sve se može kad se mora. Tako su jedan po jedan džip uz majstorsku asistenciju Duška, uspjeli da se okrenu. Kako, ne znam, jer sam se ja prethodno spustila da to ne gledam. I plan B je propao. Mislila sam da nećemo imati snage za plan C, ali jesmo. Odlučismo da ostavimo dustere i otpješacimo bar do Bendovca. Naime, nama koji smo tamo već išli, pogrešno se učinilo da je Bendovac blizu, na pola sata hoda. Ispostavilo se da smo krivo procijenili. Da smo ispustili iz vida nekoliko serpentina te se pola sata pretvorilo u skoro sat i po. Blato nas je usporavalo u hodu. Kad smo sumirali dan, Ana nije mogla da vjeruje da nemam ni jednu fotografiju blata. Pa kako da fotografišem dok se borim da ga zaobidem sa najmanje posljedica. Uostalom, svako blato na fotografiji isto izgleda.

Bendovac je djelovao na dohvatu ruke, ali kao da ga je neko pomjerao. Nikad do njega. Još jedna krivina, pa još jedna…, pa prečica i šumica. Bar je šumica bila prelijepa. Sremuš (divlji bijeli luk) je bio u punom cvatu.

Kad smo, probivši rok koji smo sebi postavili, stigli u Dolove Lalevića , samo smo se sručili na stolice u Kamp Janketića koji je, nećete vjerovati, radio. Ja sam malo bila zaostala, a kad sam stigla, pivo je vec bilo otvoreno. Bendovac je bio na deset minuta od nas, ali smo svi zaključili da već kasnimo sa povratkom i da je suviše mračno da bi se napravile dobre fotografije, a i već smo imali prilike da stojimo na tom vidikovcu. Sa mjesta na kojem smo sjedjeli vidjeli smo da je na vidikovcu napravljena zaštitna ograda. Onda je uslijedio šok. Vanja i Peđa, ponosni vlasnici dustera, koji se nisu probili, ugledaše iza sebe jednog ponosnog kolegu pored bungalova. Srećom im je djevojka koja je posluživala piće rekla da je ovaj stigao juče, prije strahovite kiše koja je pala. Čuli smo dva kamena kako su im pali sa srca. 🙂

Vratili smo se tek toliko da se tokom dnevne svjetlosti spustimo do Biogradskog jezera jer je put bio više nego zahtjevan. Ispunjenje poslednje stavke u planu: kačamak ili nešto drugo po želji, nikakvo blato nije moglo da sprijeci.

U kolašinskoj Vodenici smo, čekajuci kačamak, imali dosta vremena da sumiramo rezultate “dusterijade”, razmotrimo objektivne i subjektivne manjkavosti plana i dalje korake. Kao i uvijek, Miloš je ispao najpametniji jer je prethodnog dana upozoravao na kišu. Mi smo mu odgovorili da je sve pod kontrolom i da će biti vedar dan. I bio je, ali su posledice prethodne kiše dijelom upropastile Vanjin savršeni plan. No druženje, dogodovštine i nepredviđene situacije koje su nam se toga dana desile, bile su vrijednije od neuspjelih planova. Šiška jezera, za mene i dalje nedokučiva, dođoše do one: treća sreća! U oktobru planiramo “napad” iz pravca Mojkovca.