Ljeti stalno kukam zbog vrućine, pa kad zima pokaže zube, nemam pravo glasa. Ova zima je bila hladnija od uobičajenih u Podgorici i okolini, ali ja se nisam žalila. Samo sam se nadala da kod nas neće pasti snijeg. Ne umijemo, brate, da se ponašamo u toj situaciji.

Ne volim snijeg. Ne da ne umijem da skijam, nego ne umijem ni da hodam po njemu. I zato se vrtim tokom zimskih mjeseci oko Skadarskog jezera i po primorju. I nije da sam sve obišla i opisala iz tog dijela Crne Gore (štaviše, ima tu još dosta zanimljivosti za neke buduće blogove), ali htjedoh malo da promijenim. Čitajući trenutno moj omiljeni planinarski  sajt Vrhovi Crne Gore (https://medium.com/vrhovi-crne-gore) i razmatrajući potencijalne ciljeve za “putovanje”, nađoh tekst o Veljem Kosmaču, drugom po veličini vrhu na Paštrovačkoj (Paštrovskoj) gori. Priznajem, prvi put čuh za ovaj vrh. Na prvi pogled mi se učinilo brzo i lako, na drugi, ne. Predložih mom stalnom saputniku, mužu, da procijeni možemo li mi to. Ipak se radilo o visinskoj razlici od preko 480 metara, a mi u zimskoj kondiciji, odnosno, bez nje. Krenuli smo bez detaljnog uvida u plan puta uzdajući se u to da ćemo moći da čitamo usput. To se pokazala kao velika greška jer nismo imali pristup internetu od momenta kad smo skrenuli sa magistrale do povratka na nju.

Početak staze je od manastira Rustovo koji se nalazi iznad manastira Praskvica. Manastir Praskvica se nalazi malo iznad magistrale između Reževića i Budve. Bili smo u dilemi: da li da od manastira Praskvica krenemo Jegorovom stazom do Rustova ili da od Rustova idemo na Velji Kosmač. Ja sam tvrdila da je to prezahtjevno jer nam do tamo treba dva i po sata, dok je moj muž tvrdio da je on pročitao sat i po. Pristadoh na ovu turu da bih mu pokazala da nije u pravu. 🙂

Sa magistrale se, iz pravca Reževića skreće desno prema manastiru Praskvica. Ubrzo po skretanju, novo desno skretanje vodi do Praskvice, a put pravo i uvis, do manastira Rustovo. Srećom da je put, bar u ovo doba godine, slabo posjećen. Iako asfaltiran, u takvom je stanju da je Duško prokomentarisao: ljepši su mnogi makadamski putevi. Manastir smo osmotrili samo spolja. Kapija je bila zatvorena. Iako nam je sugerisano da pozvonimo, nismo htjeli da im remetimo ritual nedeljnog jutra.

Parkirali smo se u blizini manastira, na početku makadamskog puta koji je odmah krenuo da se penje u visine. Vrlo brzo na manastir smo bacili pogled iz ptičje perspektive.

Put je širok, serpentinskog tipa, sa popriličnim stepenom uspona. Nismo uspljeli da dokučimo ko, kad i u koju svrhu ga je pravio. Poslije još nekoliko serpentina, sa malog vidikovca bacismo pogled i na Bečiće i Budvu.

Put je nastavio da ide između brda i nije bilo zanimljivih pogleda sve do katuna Ograđenica do kojeg smo stigli za tačno sat vremena. Iako je uspon bio popriličan, nije nam teško pao, što nas je osokolilo. Došli smo do crkve Sv. Spiridona. Vrlo osamljeno mjesto, mora se priznati.

Ispred crkvene ograde smo ugledali i ovu spomen ploču. Izgleda da ovo mjesto nije uvijek bilo tako samotno kao što je bilo tog januarskog nedeljnog jutra kad smo ga mi posjetili.

Pošto se ovo mjesto nalazi na planinarskoj transverzali Orjen-Lovćen-Rumija, na putokazima se moglo naći svega. Sve sem spomena Veljeg Kosmača na koji smo se mi bili uputili.

Jedino u šta smo bili sigurni je da do cilja imamo još oko 230 visinskih metara. U blizini smo ugledali kućicu i ispred nje lovca. Ispostavilo se da sam bila na pravom putu. Na pitanje: koliko nam treba do vrha, odgovor je glasio: pa… pa…bogami oko 40 minuta. Ispostavilo se 2 debela sata. I kao uvijek, pokazalo da ne treba da se slušaju lokalci, lovci i ribolovci. Po njima je svaka razdaljina bar duplo kraća i do nje se dolazi dok dlanom o dlan. 🙂

Već ovdje su počeli da se naziru pramičci snijega bočno u brdima, ali ga na stazi nije bilo. Staza je bila vrlo dobro obilježena. Bar u ovom dijelu. Iznenadilo nas je što je put svuda dobro utvrđen bočnim pozidama. Pokušavali smo da naslutimo znake života u prošlosti, ali ih nismo nalazili. Tek kasnije sam pročitala da je ovuda išao karavanski put koji je Crmnicu povezivao sa Paštrovićima. Put je bio tako dobar, da se još uvijek sasvim solidno drži.

Ovaj prvi dio nam je teško pao za pješačenje jer je po putu bilo puno oštrog kamenja nejednake veličine koje je sraslo sa stazom. Snijega je i dalje bilo tek toliko da uljepša fotografiju. Staza se mijenjala, pojavljivao se i snijeg po njoj. Kroz rijetku šumicu ugledasmo, na malom uzvišenju, usamljenu crkvicu. Na tabli pored puta je upravo tako i pisalo: Crkvica Sv. Ilije. 635 mnm. Dakle, od Ograđenice smo uspjeli da se popnemo -15 metara.

Kad idem na neki vrh, volim da se penjem dok se penjem. Obično tako i bude. Ali ima i onih tura gdje se naizmjenično spuštaš i penješ pa izgleda kao da ti cilj stalno izmiče. Tako je bilo i ovom prilikom. Posle svakog uspona od desetak metara, uslijedilo bi spuštanje za najmanje toliko. Nekad mi se činilo i više. Konačno smo naišli na ruševine neke davne građevine. No, nismo uspjeli da odgonetnemo kakve. Ubrzo ugledasmo i bistijernu. Stadosmo da uhvatimo malo vazduha, ali smo brzo produžili zbog hladnoće.

Čim smo izašli na čistinu, ispred sebe smo ugledali mnogo vrhova. Jedan od njih je naš cilj, ali koji? Onaj najveći.

Išli smo, išli… Odavno je prošlo 40 minuta (koje nam je najavio lovac iz Ograđenice), kad naiđosmo na jednu stijenu na kojoj je pisalo Velji Kosmač, sa strelicom pravo uvis. Put kojim smo išli dotle je dio planinarske transverzale Orjen-Lovćen-Rumija, a na tom mjestu se put ka Veljem Kosmaču odvajao desno, pod skoro pravim uglom. Pisalo je da do cilja imamo još sat vremena. Pali bismo u depresiju, ali nismo imali kad. Januarski dan je kratak, a mi smo imali namjeru da ispunimo zacrtano. Pošto smo išli stranom brda, snijeg je bio poveliki i noga nam je često upadala i preko koljena. Ne znam kako sam previdjela mogućnost pojave snijega u januaru mjesecu. Nisu putari sami.

Vidjeli su se tragovi lovaca i njihovih pasa, ali i divljači. Tragovi su bili zbrčkani, a i mi nismo neki eksperti u njihovom raspoznavanju. Razmišljala sam: da sretnem zeca ili lisicu, obradovala bih se. Ali šta da radimo ako naiđemo na divlju svinju? Ima li ovdje divljih svinja? Bilo je kasno za takva pitanja. Konačno smo se samo peli, a cilj je bio na sat vremena odatle. Hodanje po snijegu i nošenje fotoaparata nije išlo jedno s drugim. Sjetila sam ga se tek kad smo stigli do prevoje. Lijevo se vidio vrh Duga strana, a desno Velji Kosmač. Od prevoja do vrha markacija je rijetka i slabije uočljiva. Nije problem da se popne i bez markacije, jer se vrh vidi, ali daleko je bolje da se ide stazom jer je veoma kamenito i mora se krajnje pažljivo koračati.

Kad smo stigli do samog vrha (o čemu nas je obavještio ovlašan i nečitak natpis i ništa više), shvatamo da se nalazimo tačno iznad Petrovca. Petrovac se ne vidi, ali se vide njegova dva ostrva: Katič i Sveta Neđelja.

Pogled je bio izuzetan. Ali već je bilo blizu 15 časova, a dan oblačan. Fotografije su takve da ih ne mogu pohvaliti ni oni koji me brane od pojedinih kritičara koji me šalju na kurseve fotografije. Možda pođem nekad kad budem našla vremena. Za ovu priliku, šta je, tu je. Prema jugu vide se redom: Lučice, Buljarica, Šušanj, sve do Bara.

Malo ulijevo vidi se planinski vijenac koji se završava Rumijom pod snijegom u daljini.

Prema sjeverozapadu se uočava zaleđe Budve.

Nismo imali vremena da se previše zadržavamo. Pošto nam je od auta dovde bilo potrebno puna 3 sata, znali smo da moramo žestoko dati vatre petama pri povratku da nas ne bi uhvatila noć. I bili smo baš dobri. Sami smo sebe iznenadili. Uspjeli smo da se spustimo za 2 sata. Narednih dana sam ja taj brzi, i uopšte petosatni, hod platila žestokom upalom mišića, no i tada sam znala da ću misliti o tome sjutra. 🙂

Stigli smo do kola u sumrak, mrtvi umorni. Srećom nam snaga volje vredi grupe planinara. Zaustavili smo se na vidikovcu Čelobrdo da bacimo pogled na Sveti Stefan jer se priča da se odatle najljepše vidi. I u polumraku se vidi da ta priča nije bez osnova.

Odavde se vidi i Miločer, Kraljičina plaža. Idealno mjesto za odmor i uživanje. Tu se nalazi i spomenik iz NOR-a, a pored njega česma sa pitkom vodom. Na kamenom zidu se nalazi kamena ploča.

Ova ploča krije dirljivu priču koja spada u red najinteresantnijih priča koje sam čula. Mnogi su o njoj pisali, a svojevremeno se i jedna pozorišna predstava bavila ovom temom. Priča nadilazi ovaj putopis i spada u neke druge žanrove. Možda ću se nekad usuditi da je napišem. Za sad sam samo bacila pogled pun poštovanja prema čuvenom Jegorovom putu.

Kad smo stigli do manastira Praskvica, već se bilo smrklo. Manastir je u polumraku djelovao impresivno. Obećala sam sebi da ću se vratiti. Moram da prođem Jegorovom stazom i posjetim manastir pri dnevnom svjetlu.

Vozeći se ka Podgorici, više nego umorni, zaključili smo da moramo da napravimo pauzu u našim pohodima na manje ili više poznata mjesta u Crnoj Gori. Da nam ne odgovara ni snijeg, a još manje kratkoća dana. Kad grane proljeće, krenućemo opet. Planova nam ne nedostaje. Čekamo drugare iz PSK Montenegro Guide da najave ture za Garač, Orjen, Trnovačko jezero. Moj drug Ivan (http://www.photomontenegro.me/) je nabavio džipa. Već je najavio pohod na Šiška jezera. Nadam se da će me provozati i po Sinjajevini. Tu su i ideje sa sajta Vrhovi Crne Gore. Takođe, sa austrougarskim tvrđavama se ni izdaleka nisam upoznala onoliko koliko namjeravam. Brojni čitaoci su mi predlagali određene lokacije, tako da sam sastavila spisak. Biće novih blogova za one koji vole da ih čitaju, ali čekam sunce i duži dan. Kad ću sa ovog mjesta, u isto ovo isto vrijeme, snimiti Sveti Stefan okupan suncem.