Na skriveno vas vodim mjesto…(Trnovačko jezero)

Više od deset godina krstarim Crnom Gorom u namjeri da upoznam što više njenih skrivenih kutaka. Prije svega, namjera mi je bila da posjetim svako naše jezero. Ne biste vjerovati koliko težak zadatak sam sebi postavila. No, vremenom se povećavao broj onih do kojih sam doprla, da bi na kraju ove druge liste ostalo još samo jedno: Trnovačko jezero. Ovo jezero teritorijalno pripada Crnoj Gori. Nalazi se na sjeverozapadu zemlje i dio je Parka prirode Piva. No, položaj mu je takav da do njega sa teritorije Crne Gore mogu da dopru samo oni u najboljim godinama i uz savršenu kondiciju. S obzirom na to da ne spadam u tu kategoriju, ja sam šansu tražila sa druge strane, preko granice. Odavno sam čula da je prilaz ovom jezeru neuporedivo lakši sa teritorije Bosne i Hercegovine. I tu su postojale razne prepreke: nisam znala kuda se ide, da li je staza markirana, može li se malim autom, mora li da se kampuje? Prošle godine su na Trnovačko jezero išli moji drugari iz PSK Montenegro Guide-a. Peli su se na Maglić i sa njega spustili do jezera (što je poduhvat kojim ne može da se pohvali puno njih). Moj drug Đole je procijenio da ova tura prevazilazi njegove trenutne kapacitete pa je poranio i pridružio im se na jezeru. Kad se vratio, obećao je da će mi on ispuniti višegodišnju želju: odlazak na Trnovačko jezero.

Ljeto 2020. je bilo kao nijedno nikad. Zarobljeni koronom imali smo ograničene mogućnosti kretanja. Ljeto je odmicalo, a sa njim se i plan za odlazak preko granice činio sve nedostižnijim. Kad su se konačno otvorile granice, iskrsavale su raznorazne prepreke. I tako je prošao septembar, a zamalo i oktobar. Ali pretposlednjeg dana oktobra dogovor je pao: ide se sjutra! Sve smo se dogovorili u trenu. Kreće se u zoru, dug je put, a dan kratak. Sve je išlo po planu. Novi put do graničnog prelaza i novi prelaz na Vraćenovićima su bili pusti. Prošli smo bez imalo zadržavanja. Preskočili smo sva mjesta koja su nas mamila da stanemo: jezero Vrbu (Klinje), kanjon rijeke Sutjeske… Kad smo stigli u Tjentište zaustavljanje se nije dovodilo u pitanje.

Tjentište
Tjentište

Nisam imala prilike da dovde stignem dok sam bila mlađa, ali sam se za posljednje tri i po godine ovdje našla po treći put. Neke od prethodnih impresija sam već opisala u blogu. I uvijek ista osjećanja. Osjećaj divljenja, zahvalnosti, nevjerice… Odakle im tolika snaga? I uvijek se zapitaš da li bi potomci imali i pola snage, volje i upornosti u odnosu na svoje pretke. Zadržali bismo se mi ovdje i duže, ali smo na umu imali cilj zbog kojeg smo se tu i našli. Ubrzo pošto smo za sobom ostavili ovaj monumentalni spomenik kojem se (uz ostale iz tog perioda) danas divi čitav svijet, naišli smo na putokaz koji nas je upućivao na Prijevor (naš cilj i početno mjesto za pješačenje do jezera). Sa glavnog puta skreće se desno. Pred nama je bilo 17 km pretežno makadamskog puta. Neko bi rekao solidnog, neko kriminalnog. Tek, uz pomoć Renault Duster-a (što je i bio preduslov za ovu turu), i uz malo zaustavljanja radi fotografisanja šume i dolaska do vidikovca Skakavac, nama je od skretanja do Prijevora trebalo skoro sat vremena. Na putu je i rampa za Nacionalni park Sutjeska. Po osobi se plaća 5 KM ili 2,5 eura. Ukupno smo u vožnji (u jednom pravcu), sa kratkom kafe pauzom i posjetom Tjentištu, od Podgorice do Prijevora, proveli nešto više od 5 sati. Možda se moglo i brže, ali smo se strogo pridržavali ograničenja brzine. Negdje na polovini ovog makadamskog puta smo se zaustavili da svratimo na vidikovac prema vodopadu Skakavac koji je od puta udaljen samo 200 m. Staza ka vidikovcu vodi kroz prelijepu šumu. Sa desne strane postoji zaštitna ograda. Samo se vodopad, koji pripada Nacionalnom parku Sutjeska, prašumi Perućica, vrlo loše vidio. Pripisala sam to lošoj svjetlosti. Možda i malom dotoku vode. Tek, Skakavac na nas nije ostavio neki utisak.

Vodopad Skakavac
Vodopad Skakavac

Prijevor se nalazi na 1660 mnv. Na parkingu je već bilo nekoliko auta, među kojima nisu sva bila terenska. U povratku smo tu zatekli i jednog Renoa 4. 🙂 Kratka pauza za doručak, prezuvanje, podešavanje štapova… Meni je sve vrijeme pogled letio ka visinama Maglića koji je bio tik iznad nas. Sanja, koja je jedna od onih prespremnih i presposobnih planinara, imala je prilike da se vine do njegovih visina. Ja sam se tek sad uvjerila o kakvom se poduhvatu radu. Mada, odavno nemam aspiracija prema ovakvim vrhovima. Realna sam osoba.

Prijevor
Prijevor

Krenuli smo tačno u 11:00. Od parkinga staza kreće lijevo. Od polazne tačke do jezera markacije su tako dobro postavljene da ne postoji nikakva bojazan da se negdje može zalutati. Na početku staze na stablu je okačena tabla (prilično izblijeđela) sa slikom jezera. Put je lagano išao nizbrdo. S lijeve strane sam i dalje zadivljeno gledala u Maglić. Ispod puta smo mimoišli davno napušteni katun.

MaglićDan je bio savršen, a naše raspoloženje u skladu sa njim. Ambijent kojim smo išli se tako brzo mijenjao da to nismo uspijevali ni da konstatujemo. Odjednom smo iz šume prešli na sipar. Prije toga smo zakoračili na teritoriju naše zemlje, na šta nas je podsjetila mala tabla na drvetu.

na putu ka Trnovačkom jezeruU prvom dijelu staza se spušta skoro 300 m, sve do Suve jezerine. Prolazeći kroz nju bacili smo pogled nazad prema Magliću. Ne znam kolika je temperatura tačno bila, možda oko 15 stepeni, ali, u svakom slučaju, idealna za pješačenje.

Suva jezerina
Suva jezerina

Kad se prođe dolina ulazi se u šumu i naglo uspinje oko 150 m.  Vjerujem da bih bila zadovoljna ovom turom da sam došla u bilo koje doba godine, ali mi se ipak čini da sam imala sreću što sam se ovdje našla sredinom jeseni. Jer ne pamtim kad sam toliko bila oduševljena šumom, lišćem, sunčevim zracima koji pokušavaju da se probiju… Napravila sam bezbroj fotografija i onda sam se jedva odlučila koje su najreprezentativnije. Koje će najbolje da vam dočaraju te momente na putu ka Trnovačkom jezeru koji su na mene ostavili jedva malo manji utisak od samog jezera.

na putu ka Trnovačkom jezeruKada smo izašli iz šume ispred nas se pojavilo jezero. Od Prijevora do jezera uz česta zaustavljanja radi fotografisanja i divljenja okolini stigli smo za sat i 40 minuta. Najviše sam ja bila ponosna na tu činjenicu. Kad nije veliki uspon, ne da pratim predviđeno vrijeme, nego i prednjačim. 😉

Trnovačko jezero
Trnovačko jezero

Osvrnuli smo se oko sebe. Konjče koje je donijelo trebovanje za kafanu je paslo ne obazirući se na ljude oko sebe. Iako smo na Prijevoru ostavili više auta bili smo iznenađeni brojem ljudi koji su se našli oko Trnovačkog jezera poslednjeg oktobarskog dana. Kafana je bila puna. Ispred jedne kućice se naložila vatra. Tri šatora su bila smještena na samoj obali. (Kasnije smo se mimoišli sa njihovim vlasnicima. Peli su se na Trnovački Durmitor. Bili su stranci, reklo bi se iz istočne Evrope). Maglić je odakle se god pogleda bio čaroban.

Trnovačko jezeroIako je jezero izgledalo prelijepo i odavde ipak je glavni “adut” jezera i ono po čemu je najviše poznat – njegov srcoliki oblik. Pošto smo zaboravili da ponesemo dron morali smo da se popnemo da osmotrimo jezero i iz ptičje perspektive. Sanja je bila toliko poletna da nas je molila da “trknemo” i do Trnovačkog Durmitora. Odbila sam ovaj nepristojni predlog. 🙂 “Ja ako se popnem na ovo brdašce iznad, biću prezadovoljna. Znaš li ti kako je kratak dan?” Bez minuta odmora uspentrali smo se na prvi vis. Đole je ostao da nas čeka pored jezera. Peo se prošle godine. Nas troje smo se popeli, pa još malo, pa još malo… 150 fotografija. Svaka skoro ista. Oduševljeni kao mala djeca.

Trnovačko jezero
Trnovačko jezero

Jeste da nismo dobili onaj idealni oblik srca. Tješili smo se da je to zbog niskog vodostaja, a ne zbog visine. U svakom slučaju, ja sam bila zadovoljna. Sanja je i dalje pogledivala prema vrhu Trnovačkog Durmitora odakle se prave najljepše fotografije jezera i kovala planove za neki sljedeći put kad bude duži dan.

Trnovački Durmitor, MagličKad smo završili sa “foto sešnom” stuštili smo se nazad. Vrijeme je teklo mimo naše volje. Muški su htjeli odmah da krenu, ali ja i Sanja smo htjele da uhvatimo polukrug oko jezera. Na jednoj tabli pročitah Trnovačko (Volujačko) jezero. Prvi put čuh za naziv Volujačko. Planine su se ogledale u jezeru i pravile fenomenalne refleksije. Kad sam pogledala fotografije, to nije bilo ni primać originalu.

Trnovačko jezero
Trnovačko jezero

Kad smo obišle što smo htjele krenuli smo nazad. Bez minuta pauze. Tako je kad ideš na turu 31. oktobra. U povratku smo išli brže jer sam puno manje pauzirala radi fotografisanja. Ipak, hodali smo petnaestak minuta duže jer je uspon u povratku duplo veći nego pri odlasku do jezera. Blagi sumrak je počeo da se spušta već oko 16 sati. Promaklo mi je prvi put, ali iz ovog pravca je baš bila upadljiva gomila kamenja na putu, ispucalo kamenje iznad staze i ogromna količina ispod puta. Nadam se da će se na ovome zadržati i da će staza ostati prohodna.

Na putu ka Trnovačkom jezeru

Prijevor
Prijevor

Željeli smo da do Tjentišta stignemo tokom dnevne svjetlosti. Mada, put nam je u povratku bolje legao. Nije nam se učinio onoliko lošim kao jutros. Možda je razlog tome i Reno 4 koji je ostao na Prijevoru da čeka vlasnika. 🙂 Šuma je u povratku bila još ljepša nego prilikom dolaska. Ja i Sanja smo zapomagale, a Đole ko Đole… Stajao je na svaki naš znak.

PerućicaDokopali smo se asfalta i krenuli nazad. Iza table koja označava kraj NP Sutjeska, pored ušća rijeke Jabučice u Sutjesku, nekad se nalazio prelijepi restoran. Pogled iz njega je pucao direktno na Volujak. Odavno nije u funkciji. Sad se iznad njega, sa druge strane puta nalazi restoran Sastavci. Već smo se jednom uvjerili, a sad smo htjeli da potvrdimo, da imaju mnogo dobru pastrmku. Uz večeru smo presabrali utiske. Svi do jednog su bili pozitivni. Dobro… put do Prijevora bi valjalo da je bolji. Ali, nećemo sad tražiti dlaku u jajetu. Ja sam ispunila dugogodišnju želju, a Đole je s glave makao obećanje, za koje se bojao da se neće ispuniti ove godine. U povratku smo napravili spisak od bar 56 mjesta koje moramo da obiđemo u narednom periodu. Za sad smo sa liste prekrižali Orjen. 😉

restoran

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *