Kad ti dijete studira u inostranstvu, imaš opravdanje da se i ti malo prišlepaš. Uz posjetu studentu napraviš sebi i mali plan obilazaka okoline kad si se već tu našao. Prošle godine smo na raspolaganju imali dva dana koje smo iskoristili za, mislili smo, detaljni obilazak Ljubljane. Ove godine smo planirali da vidimo i nešto dalje, čak i da “trknemo” do Italije. No, rijetko kad ispadne onako kako se planira. Zaboravili smo na faktor “vremenske prilike”. Pošto je za prvi dan prognoza bila “obilne padavine”, planirali smo da obilazimo muzeje. Međutim, dan je, mimo prognoze, osvanuo vedar, pa smo se brzo prestrojili i odlučili za šetnju Tivolijem, parkom površine 17,5 ha, od kojeg smo, ispostaviće se, prethodni put vidjeli tek zanemarljivi dio.

Prvo smo pošli do Koseškog bajera, vještačkog jezera na rubu parka. Nastao je kao potreba za vodenom akumulacijom za nalivanje okolnih imanja, a danas ima druge namjene. Jezero je stanište mnogih biljnih i životinjskih vrsta, pogotovo ptica, o kojima se veoma vodi računa. U jezeru ima raznovrsnih riba. Pecanje je dozvoljeno, dok kupanje nije. Zimi se jezero zamrzne, pa mnogi ignorišu oznake na kojima piše da je klizanje zabranjeno.

Bila sam u Sloveniji više puta. Ono što se primijeti čim se uđe u zemlju je drugačiji odnos prema prirodi. Sve je onako kako treba da bude u jednoj zemlji kojoj su prirodne ljepote glavni adut. I svaki put se nameću poređenja sa nama. Što se tiče prirodnih ljepota nimalo ne zaostajemo, šta više. No, ono što pravi debelu razliku je način kako se prema tim ljepotama odnosimo. Napisala sam to mnogo puta: nije poenta da se samoproglasiš ekološkom državom, poenta je da to stvarno budeš. U tome je suštinska razlika između nas i Slovenije. Ljubav prema prirodi se uči od najmanjih nogu. Vikendom je pun park roditelja i djece na biciklima, rolerima, djece koja se veru po vještačkim stijenama… Radnim danima u park djecu izvode učiteljice i vaspitačice. Opet se sjetih naše djece koja od malih nogu najbolje upoznaju Deltu. S druge strane, na žalost, ovakav ili sličan park naša djeca i nemaju u svom okruženju. I za odrasle postoje brojne sprave za vježbanje. Teretana, em na vazduhu, em besplatna.

Posle obilaska Koseškog bajera (što nije oduzelo mnogo vremena s obzirom na njegove dimenzije) zaputili smo se ka Rožniku, najvećem uzvišenju u okviru parka Tivoli. Parkiranje je malo sporno jer je svaki parking “okupirao” po neki kafić ili restoran, ali smo se mi pravili da smo gosti upravo tog restorana. Rekosmo, ako se bude moralo, popićemo kafu. 🙂 Nije se moralo.

Rožnik je omiljeno izletničko mjesto Ljubljančana još od prve polovine 19. vijeka. Na samom vrhu se nalazi crkva Marijinog obiskanja (Marijinog pohođenja). Prvobitna je sagrađena u 16. vijeku, da bi kasnije bila srušena pa nanovo sazidana u 18. vijeku. Po izgledu fasade reklo bi se da je upravo još jednom renovirana. Nedaleko od crkve, još od kraja 19. vijeka se nalazi kafana Kod Mateje. Do dan danas je u velikoj mjeri zadržala svoj prvobitni izgled. U kafani je svojevremeno boravio čuveni slovenački književnik Ivan Cankar. Njemu u čast vrh je prozvan Cankarev vrh. Pored kafane se nalazi i spomen soba njemu posvećena, kao i bista pored koje se slika skoro svaki turista.

Oblaci su se gomilali, ali najavljeni “obilni pljuskovi” su se još premišljali pa smo odlučili da iskoristimo priliku i odemo do Plečnikovog stadiona, jedne od građevina koje je čuveni slovenački arhitekta Jože Plečnik projektovao još 1925. godine. Nismo znali da je stadion zatvoren. Samo smo uspjeli da virnemo kroz zaključanu kapiju. Razočarani, prošetali smo naokolo i naletjeli na nešto što nas je oduševilo i ponovo Sloveniju stavilo na sami vrh istinskih ekoloških država. Naime, već smo registrovali da je mnogo unutrašnjih dvorišta pretvoreno u mini vrtove. Svaki stanar dobije svoju leju u koju može da posadi ono što želi. Tako je bilo i u dvorištu zgrade u kojoj smo bili smješteni, iako se zgrada nalazila na 15 minuta od centra grada. Ali ovdje, u neposrednoj blizini stadiona, nalazila se velika bašta, dužine više stotina metara, širine možda trideset. Na ulazu stoji “Kućni red” kojeg se moraju pridržavati svi vlasnici leja. Red se odnosi na način zalivanja, korišćenja pesticida, ponašanje. Svako sadi ono što želi: povrće, začine, cvijeće. Našlo se mjesta i za jednog baštenskog patuljka, a u jednom kutu su i djeca iz jedne škole napravila svoju baštu. Toliko smo bili oduševljeni da smo vrt prešpartali dvaput.

Za prvi dan smo obišli neuporedivo više nego što smo se nadali, a i Ivana i Idžo, naši vodiči kroz Ljubljanu, su rekli da su oni planirali ovo za minimum dva dana. No, smeli su s uma našu kondicionu spremnost i trku s kišom.

Kiša je zakasnila jedan dan. Probudila nas je sjutradan i odmah pokvarila raspoloženje. Taj dan smo planirali da ostavimo studente da uče, a mi da “trknemo” do Italije. Nismo imali neke grandiozne planove, ali smo i njih morali da uskladimo s kišom. Prvobitni plan je bio odlazak do gradića Palmanova (poznatom i kao Palme) koji je pod zaštitom UNESCO-a. Ono što ovo mjestašce čini posebnim je način gradnje. To je jedini grad u svijetu koji je u potpunosti sagrađen po načelima renesanse, u obliku šestougla sa prostranim trgom u njegovom geometrijskom središtu. Priznajem da prije ovog putovanja nisam ni znala za postojanje ovog grada, a ono malo što sam o njemu uspjela da izguglam me je zaintrigiralo. Pošto je kiša neprekidno padala shvatili smo da će posjeta Palmanovi biti kratka i da imamo vremena i za Ikeu (koja nam se našla na putu) i autlet na periferiji Palmanove, po kojem je ovaj grad postao još poznatiji nego po načinu gradnje. Dok smo sve obišli kiša je napravila mali predah pa smo pošli do gradića. Grad je opasan bedemom i ima samo jedan ulaz, gdje se saobraćaj vrši jednom trakom naizmjenično. Vjerujem da je ljeti paklena gužva kad se već početkom maja napravio priličan red. Sa parkiranjem nije bilo problema. Imaš pravo da se parkiraš besplatno, čini mi se, 90 minuta. Jedino moraš vidno da istakneš vrijeme kad si auto ostavio. Ulice su bile mokre, a kiša i dalje prijetila, ali mi odlučno krenusmo da upoznamo Palmanovu. Jedino se iz vazduha vidi taj specifični stil gradnje. Sa trga se tek naslućuje. Trg je bio posut pijeskom. Nismo mogli da vjerujemo da se nisu sjetili da mogu da ga betoniraju. 🙂 Njime dominira Gradska crkva, a odatle se pruža 6 ulica na istim razmacima. Na početku svake ulice se nalaze po dva stuba sa skulpturama znamenitih ličnosti na njihovom vrhu. Na trgu smo uočili i ekipu koja je igrala šah.

Palmanovu obiđeš očas posla. Najviše pažnje su nam privukle neke drvene naprave za koje smo odmah pomislili da su nekadašnje sprave za mučenje. Čak bismo se zakleli da je jedna od njih giljotina. No, kad smo prišli i pogledali info table vidjeli smo da se radi o praktičnim napravama kakvima su se njihovi preci služili u prošlosti da bi olakšali sebi građevinske i poljoprivredne radove.

Obišli smo narednu ulicu, divili se kako se svi pridržavaju pravila gradnje i kad nešto renoviraju. Vidjeli nekadašnji vodotoranj, nekoliko građevina spremnih sa rekonstrukciju… Vrijeme za dozvoljeni parking je isticalo, a počela je i kiša. Sledeća stanica je bio Trst. Njega sam obišla u prolazu, prije 7-8 godina. Dopao mi se i planirala sam da se opet vratim sa malo više vremena za obilazak. No, i ovaj put sam mogla samo da pretrčim djelić Trsta. I na toj kratkoj dionici sam uočila brojne skulpture koje krase svaki italijanski grad. U Italiji je toliko turističkih atrakcija, pa Trst nije u žiži. Međutim, pošto nisam imala prilike da proputujem Italijom, sasvim sam bila zadovoljna i Trstom. Pročitah da zbog položaja te raznih uticaja više podsjeća na Beč nego na svoje italijanske susjede. Trg ujedinjenja na kom se nalaze Gradska kuća, Palata Guvernera i Gradsko pozorište Verdi je najveći trg na svijetu koji ima izlaz na more. Uz građevine koje ga okružuju i otvoreni pogled na more zbilja izgleda očaravajuće. Možda je tome doprinio i sumrak, ali u svakom slučaju mini posjeta Italiji, uprkos kiši, bila je skroz uspješna. Da bi ugođaj bio kompletan u prepunoj kafani ugrabismo stolicu i naručismo Aperol Spritz, ljetnji hit koktel koji ide uz večernju atmosferu trga.

I tako nam iscuri i drugi dan. Treći dan je opet prijetio padavinama pa smo odustali od svih daljih ekskurzija. Odlučili smo da se malo više družimo sa djecom i mačkom Šiljom. Dok nije pala kiša ugrabili smo da odemo na Metelkovu, kultni ljubljanski epicentar noćnog života, ali ja sam bila oduševljena i po danu. Naime, nekadašnja kasarna 4. juli je pretvorena u umjetničku koloniju, a uveče u mjesto za izlaske. Svi su se oduševili kad su čuli da je moj muž jedan dio svog vojničkog života proveo upravo u ovoj kasarni. Svaki komad fasade je inspirisao umjetnike raznih afiniteta i stilova da daju svoj doprinos prostoru. Ja nisam znala šta bih prije pogledala i fotografisala. Sve mi se mnogo svidjelo. Ponegdje mi je zasmetalo neko auto ili drvo da predstavim umjetnika na najbolji mogući način.

I nikako nisam mogla sve da spakujem u jedan kolaž. Šteta je da nešto ostane nedostupno i onima koji bar skoro neće poći da to i lično vide.

Kiša je bila fer i korektna. Pustila nas je da ispregledamo svako ćoše Metelkove i počela da pada kad smo bili nadomak stana. Mi se nismo žalili jer smo, iako smo vidjeli manje od planiranog, to bilo daleko više od onoga čemu smo se nadali kad smo čuli prvobitnu vremensku prognozu. Ujutro zorom krenusmo nazad, uz obećanje da ćemo doći još koji put. Sledeći izleti će biti prema Austriji.

Na putu prema kući napravismo malu “digresiju” i svratismo da vidimo kako izgleda vodopad Kravica u sezoni kiša. Bili smo tamo jesenas, ali smo ostali uskraćeni jer je količina vode bila na minimumu. Zato smo pošli da vidimo kako to izgleda u proljeće. Vode je bilo toliko da je od prskanja bilo teško napraviti dobru fotografiju. Posebno je interesantno bilo pogledati mjesto koje smo mi prethodni put uspjeli da pregazimo i tako pređemo na drugu obalu i priđemo tik ispod vodopada. Uz ovakve slike, nismo bili sigurni da li je to mogla biti istina.