Mali Žurim

Od Žurima do Kapetanovog jezera i nazad

Desetak godina imam knjigu Planine Crne Gore, Vodič za planinare, autora D. Vinceka, R. Popovića i M. Kovačevića. Prelistala sam je bezbroj puta. Kad god negdje planiram u brda, s njom se prvo “konsultujem”. U sadržaju su planine razvrstane po regijama. Volim da zaokružim one na koje sam se popela, a do prošlog oktobra to nisam uspjela da uradim ni sa jednom od 8 Moračkih planina iz sadržaja knjige. Konačno sam prošle godine pošla na Lolu i popela se na vrh Veliki Zebalac. Bila sam očarana tim prostranstvom u bojama jeseni.

Tradicionalno svakog ljeta iz Kanade, sa privremenog rada, dolazi moj drug Peruta. Ja imam zadatak da osmislim i realizujem jednu planinarsku turu. Svaka tura sa Perutom je priča za sebe pa sam se dugo dvoumila šta da izaberem, a da zadržim nivo prethodnih. Na kraju sam se odlučila za Žurime (Mali i Veliki Žurim) sa spiska Moračkih planina. Samo sam imala maglovitu predstavu o tome gdje se nalaze, jer sam im se tokom dvije posjete Kapetanovom jezeru divila izdaleka.

Veliki i Mali Žurim
Veliki i Mali Žurim

Kao i obično, sem Vodiča za planinare, pročitam i ono što nađem na internetu. Bilo je dosta toga, manje ili više korisnog. Nekoliko blogova planinara iz Srbije su mi bili od male pomoći jer su to bili momci koji su se u jednom danu peli na 3-4 vrha. Nisam uspijevala da ih pratim ni čitajući. :) Na kraju sam pitala svoju drugaricu koja je išla na Mali Žurim sa planinarima iz kluba PSK Montenegro Guide da čujem utiske iz prve ruke. Rekla mi je da je vrh Malog Žurima prilično “zaguljen” i da mi ona to baš i ne bi preporučila za samostalni uspon. Pošto je odluka već pala, odlučila sam da bar pođemo do pred vrh, ako se već ne uspijemo popeti na njega.

Poslednja subota jula je od jutra najavljivala vreli dan. Poranili smo i već u 9 sati smo bili na početnoj poziciji. Od Podgorice do Nikšića nije bilo gužve. Prošli smo pored Željezare i nastavili pravo prema Župi, te preko Kutskog brda i sela Zagrad i Oblatno došli do visoravni Konjsko. Poslije otprilike 26 km pravo se nastavlja makadamskim putem prema Kapetanovom jezeru (5 km), a lijevo se uskim asfaltnim putem uspinje do zagaračkog katuna. Auto smo parkirali pored gumna koje se nalazi na samom kraju asfaltnog puta. Čim smo izašli iz auta čuli su se uzvici oduševljenja. Do tad još uvijek nismo bili odlučili gdje ćemo da se penjemo. Naizmjenično smo posmatrali Mali i Veliki Žurim i pustili noge da nas same vode. Početak je ionako bio zajednički za oba uspona, prevoj između vrhova, padinom Malog Žurima. Iako se išlo po siparu, nije bilo teško jer teren nije bio previše strm. Mogli smo i da posmatramo okolo, naokolo, a meni je pažnju privukao potpuno napušteni katun u samom podnožju Velikog Žurima. Drvo od kojih su kolibe bile napravljene je vremenom postalo sivo i potpuno se uklopilo u okolinu. Prizor je izgledao kao neka umjetnička instalacija.

Katun, Veliki Žurim

 

Kad smo zašli iza Malog Žurima i vidjeli dva planinara na njegovom vrhu, valjda je kod nas proradio inat. Ili sujeta. :) Kad mogu oni, možemo i mi. Sreli smo se na pola puta. Upozorili su nas da se kod kutije na vrhu nalazi roj muva i da ih zaobiđemo ako kako možemo. Do eksponirane stijene blizu vrha stigli smo bez problema. Ja sam malo kočila napredak , trebalo mi je malo vremena da se akomodiram. Uspon na Mali Žurim se vrši sa suprotne strane od početne pozicije. Markacija nema, ali se na samom vrhu nalazi jedna strelica koja pokazuje mjesto kuda se najlakše može popeti. Tih 10 metara smo prešli četvoronoške. Pored namjenske obuće potrebna je kombinacija spretnosti, iskustva i opreza. Mi smo sve ovo imali pa smo se popeli bez problema na 1962 mnm, koliko je Mali Žurim visok. Na vrhu nas je dočekao fantastični pogled, kao i roj, ispostaviće se, letećih mrava. Već sam imala negativno iskustvo sa njima na Visitoru i znala sam koliko mogu da budu dosadni, a ujed i bolan. Zato smo pokušali da što prije osmotrimo šta se sve sa vrha vidi. Pogled na Bare Bojovića i Zagarački katun je bio prvi na listi. U daljini se vidjelo i Slano jezero.

Bare Bojovića
Bare Bojovića

Posebno su me fascinirali ostaci nekadašnjeg katuna koje, dok smo bili u nizini, nismo uočili.

Zagarački katun
Zagarački katun

Preko puta se pružao Veliki Žurim, a pogled je, preko Moračkih planina i Vojnika, dosezao čak i do Bobotovog kuka.

Veliki Žurim
Veliki Žurim

Frontalni napad letećih mrava nas je brzo potjerao i spriječio da duže uživamo u panorami. Meni je spuštanje skroz lako palo. Skoro ga nisam osjetila. Pojedini članovi naše male družine su imali drukčije iskustvo. Ipak, kad smo se dokopali padine ispod vrha svi smo bili zadovoljni. Napor i strah brzo prepuste mjesto ponosu i zadovoljstvu zbog pređene prepreke.

Mali Žurim
Mali Žurim

Kad smo se spustili sa Malog Žurima jednoglasno smo odlučili da idemo do Ilinog (Ilijinog) vrha. Brzo smo napredovali preko travnatog terena, uz blagi uspon. Posle kratkog vremena u daljini smo vidjeli oba Žurima. Ne zna se da li su ljepši iz daleka ili izbliza.

Mali i Veliki Žurim
Mali i Veliki Žurim

Prizori na koje smo nailazili do Ilinog vrha, i dalje do Kapetanovog jezera su me bacile u dilemu: ima li svrhe išta komentarisati. Fotografije govore više od hiljadu riječi. Ni previsoka temperatura, ni priličan umor koji me kasnije ophrvao, nisu ni na tren umanjivali moju ushićenost okolinom.

Moračke planineDok smo išli ka Ilinom vrhu, sjetih se jedne opaske iz bloga planinara iz Pančeva (čini mi se): uspon nije bio težak, ali smo u više navrati mislili da smo stigli do cilja, a onda bismo ugledali novi vrh. Upravo je tako bilo. Konačno se ukazao i Ilin ili Ilijin vrh (2051 mnm). Duško se na njemu našao daleko prije mene. Mene je usporavalo fotografisanje, a još više plitki dah i lupanje srca, koje sam vješto prikrivala da ne kvarim ugođaj.

Ilin (Ilijin) vrh
Ilin (Ilijin) vrh

Leteći mravi koje smo ostavili na prethodnom vrhu, dočekali su nas na narednom. Nismo mogli da vjerujemo da nas prate. Imali smo plan da ovdje debelo odmorimo uživajući u pogledu. Ja sam čak negdje pročitala da se odavde vidi Kapetanovo jezero, što se ispostavilo netačnim. Da li sam ja pogrešno shvatila, ili je neko dezinformisao “internet zajednicu”, ne bih mogla da tvrdim. Tek, pošto se ispostavilo da se jezero ne vidi, a leteći mravi su bili još navalentniji nego na Žurimu, odlučismo da sami nađemo mjesto odakle se vidi Kapetanovo jezero. Pošto smo tamo već bili, prepoznala sam okolinu jezera i krenuli smo prema cilju. Ionako ovuda nema planinarskih oznaka. Teško je po ovakvom terenu postaviti oznake, ali se može nešto improvizovati, sigurno. Dok nas mravi nisu potjerali uspjeli smo da bacimo pogled naokolo. Na Krnovu su se vrtjele vjetrenjače. Peruta, neupućen, upita čije su. “Ada, naše. Debelo ih plaćamo”- uslijedio je moj odgovor. Sigurna sam da je pogodio koja rečenica je “True”, a koja “False”.

Krnovo
Krnovo

I odavde je, preko Moračkih planina čija imena ne bih da nagađam da ne napravim kakvu grešku, pogled pružao do “svih planina direktora” i njegovog najvećeg vrha Bobotovog kuka. Ovako vedri dani sa prozirnim vazduhom su nagrada koja kod planinara anulira fizički napor.

Moračke planinePut prema Kapetanovom jezeru se čas spuštao, čas peo. Sami smo ga birali usmjerivši se prema zacrtanoj tački. Ovdje se okolina izmijenila. Livade su više bile prošarane kamenjem, stijenama, čak i većim stjenovitim pločama koje kod posmatrača izazivaju nevjericu. Nije ovo niko “betonirao” sem priroda, a opet zadivljujuće je kao je to dobro uradila.

Moračke planineMalo dalje neobične stijene su se tako rasporedile da smo imali utisak da se radi o nekom amfiteatru pod vedrim nebom koji služi za posmatranje okolnih planina. Prosto zadivljujuće. Prirodu ni jedan graditelj ne može stići, a kamoli prestići. Desno su se mogli vidjeti Lijevno (Kenedijeva glava) i Veliki Zebalac, vrh Lole.

Moračke planineKonačno smo stigli i do vidikovca za Kapetanovo jezero. Nadala sam se da će prizor biti lijep, ali ne i da ostavlja bez daha.

Kapetanovo jezero
Kapetanovo jezero

Pošto smo pješačili već prilično dugo, a leteći mravi nam nisu dozvoljavali da predahnemo, pomisao da se vraćamo nazad istim putem nije nas privlačila. Došli smo na ideju da se spustimo do jezera i vratimo se do auta sa druge strane. Sa ovog mjesta nismo uočili mogućnost da se spustimo. Nalazili smo se iznad najstrmije strane koja je okruživala jezero. U daljini, s lijeve strane, uočili smo put koji vodi od jezera pa smo se uputili prema njemu. Uskoro smo nabasali i na pastirsku stazicu.

Moračke planineJezero je s ove strane bilo još ljepše. Dok smo se spuštali uživali smo u pogledu na njega. Okolne okomite strane planina su mu pravile divan ram.

Kapetanovo jezero
Kapetanovo jezero

Spuštanje nam je, kad smo konačno našli put, lagano palo. Na obali jezera se nalazi jedna improvizovana kafanica koju smo jedva dočekali. Ja sam htjela samo kafu, a muški dio ekipe je bio za nešto konkretnije. Domaćini obećaše da će narezati šta se nađe. I, našlo se, bogme. Pošto ja nemam običaj da fotografišem hranu, morala sam ovu fotografiju pozajmiti od Perute. Da vidite koliko je njima, pošto sam ja jela samo sir, bilo teško da nastave put. :)

Kapetanovo jezeroTeško nam je bilo da napustimo ovo mjesto, ali smo se morali vratiti do auta. Ideja o nalaženju taksija je pala u vodu. Put nazad je, inače, lagana šetnja. Tuda sam išla već dva puta, ali tokom proljeća. Iako sam poznavala okolinu, sve je djelovalo drukčije.

Kapetanovo jezeroNiko ne prođe ovim putem a da preskoči da fotografiše nadaleko popularnu kuću na kamenu čije su brojne fotografije doprle do mnogih korisnika interneta. Kad je ova građevina u pitanju, imam protivrječna osjećanja. S jedne strane, divim se ideji i realizaciji, a s druge, pitam se zar se može baš ovako graditi. No, možda je ovo njegovo parče katuna, ne znam.

Kuća na stijeni

 

Put vodi i pored crkve Svetog Ilije koja je većim dijelom godine prilično usamljena, ali kažu da se na Svetog Iliju, 02.08. sve to nadoknadi.

Crkva Sveti Ilija
Crkva Sveti Ilija

Imali smo pred sobom još dobar komad puta, a ovima koji su se najeli one, rekoše, odlične slanine to je čak teže padalo nego meni. Ja sam i dalje škljocala naokolo iako je sunce već bilo zašlo na pojedinim tačkama. Prizor dva konja u “intimnom ćaskanju” nisam mogla da ne zabilježim.

Kapetanovo jezeroSkrenuli smo desno, napuštajući glavni put ka Kapetanovom jezeru, kako bi prečicom što prije stigli do početne tačke. Bilo je duže nego što smo se nadali. Kad smo zaobišli brdo i u velikoj daljini ugledali auto, Duško je odbio da povjeruje da je ona jedva vidljiva tačka u daljini, koju sam mu pokazala, naš auto. Nije vjerovao da pred sobom imamo još toliko. No, izbor nismo imali. Gorska služba spasa (popularni GSS)  ne dolazi u ovakve ravnice. Preko pokošenih livada lagano smo se približavali cilju.

Lukavica
Lukavica

Kad smo konačno stigli do auta bilo je 17,30. Uz pola sata odmora pored jezera pješačili smo skoro 8 sati. Kad se u obzir uzme i visoka temperatura (naše godine neću spominjati) ovo je pravi podvig. Čim smo se ponovo našli ispred Žurima, zajedno sa gojzericama i mokrim majicama zbacili smo sa sebe i sav umor nakupljen tokom dana.

Veliki i Mali Žurim
Veliki i Mali Žurim

Od svih krajeva crne Gore koje sam prošla, ovaj je nabogatiji poljskim cvijećem. U kasno proljeće ovuda ima toliko interesantnog i raznovrsnog poljskog cvijeća da je čak uspjelo da uđe u naslov moga bloga o Kapetanovom jezeru. No, na zalasku jula mjeseca sve je drukčije. Divlje narcise, božure i albanske ljiljane zamijenile su na vrućinu otpornije biljke, pretežno čuvarkuće.

Cvijeće oko Kapetanovog jezera

 

I tako se, na opšte zadovoljstvo završila ova tura, a ja pred sobom imam godinu dana da osmislim turu koja će nadmašiti ovu. Šuška se o Olimpu, ali o tom, potom. :)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>