093

Tvrđava Dvrsnik, ogledalo našeg nemara

Kad sam konačno uzela u ruke knjigu Werk: Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori, autora Radojice Raša Pavićevića, našla sam se u čudu. Za većinu tvrđava nikad u životu nisam bila čula. Posebno mi je bilo neobično da nisam čula za jedan od četiri oklopljena fora, što je naziv za najveće objekte toga perioda na našim prostorima. Toponim Dvrsnik mi je bio skroz nepoznat. (O ostala tri oklopljena fora sam već pisala u ranijim tekstovima: Kosmač, Mogren i Grabovac i Vrmac, Trojica i Goražda)

Posjetu Dvrsniku sam odgađala strepeći od razočaranja. Naime, autor knjige o tvrđavama je napisao da je Dvrsnik u velikoj mjeri uništen 60-ih godina kad su sa njega skinute kupole haubica i osmatračnice i prodate u staro gvožđe. Ipak sam odlučila da se sama uvjerim u stanje stvari. Jednog lijepog aprilskog dana uputismo se ka Dvrsniku. Nije bilo detaljnog objašnjenja kako da se do tamo dođe. Dovoljno je bilo što smo pročitali da se nalazi na brdu koje “dominira Grahovskim poljem”. Malo smo pogledali na google-u da vidimo kuda ide put i pošli. Išli smo preko Nikšića, pa smo se od Vilusa uputili ka Grahovu. Volimo ovaj dio zemlje i često ovuda idemo. Evidentno je da je sve živnulo otvaranjem novog puta. Svake godine je površina obrađenog zemljišta sve veća i veća. Odoljesmo porivu da trknemo do Grahova, usmjerivši se ka cilju. Brdo koje dominira poljem je bilo uočljivo.

Dvrsnik
Dvrsnik

Problem je bio u tome što se nikakvo utvrđenje na njemu nije vidjelo. Samo neka antena. Ali dileme nije bilo – to je bio naš cilj. Oznake na putu su bile neupotrebljive i mi smo pustili da nas vodi instinkt. Ispostavilo se da je ovo bila pogriješna odluka. Došli smo do kraja puta. Tu je bilo nekoliko kuća, jedan vezani pas je ljutito lajao na nas, ali nije bilo nikoga da ga priupitamo za pravi put. Vratili smo se nazad i pošli drugim, nelogičnim pravcem, ali nismo vidjeli treći izbor. S desne strane na brdu ugledasmo dva utvrđenja. Nije nam se činilo da je ovo brdo dominantno, ali… na njemu su bile tvrđave. Zaustavili smo se ispred jedne kafane s namjerom da se “konsolidujemo”, konsultujemo internet i google mape. Možda prvi put otkad obilazimo ove manje poznate kutke naše zemlje imadosmo sreće. I to poprilično. Pored nas se zaustavi auto i iz njega izađe vlasnik kafane, gospodin Čoka. Na pitanje da li su one tvrđave koje vidimo ispred sebe Dvrsnik, odgovor je bio negativan. To je Jankov vrh (Zapadna i Istočna tvrđava).

Jankov vrh
Jankov vrh

Dvrsnik je iza nas, na najvećem brdu, gdje smo prvobitno i mislili da treba da bude. Na pitanje kako da do njega dođemo, odgovor je bio: “S ovim, nikako!” Pritom je gledao u naš Yaris. Mi se nismo predavali: “Dobro, dokle možemo ‘s ovim’ da se primaknemo”? “Nidokle!” Tu nas je totalno pokopao. Već smo u sebi odustajali od Dvrsnika i bacali pogled put Jankovog vrha. “Ali možete sa mnom”, trgnu nas glas gospodina Čoke. “Ja idem u tom pravcu”. Ni trena ne razmislivši kako ćemo se vratiti, parkirasmo auto, uzesmo rančeve i uskočismo u jedan kombi koji mi nije ulivao previše povjerenja. Vratili smo se putem kojim smo došli i skrenuli na makadamski put koji nismo ni registrovali prilikom dolaska. Truckali smo se u kombiju poprilično. Nismo imali ništa čime bismo mjerili udaljenost, ali vozač nam reče da ima oko 5 km do velike bistijerne, pravljene u vrijeme kad je pravljen i Dvrsnik (po vodičevoj tvrdnji). Nismo se zaustavljali, samo sam iz kombija uspjela da fotografišem djelić te monumentalne bistijerne.

DvrsnikMalo poslije nje naiđosmo na raskrsnicu. Desni krak je bio uži i išao je uz ivicu brda. Bilo je jasno da je to naš put. Kad je Čoka ponudio da nas “još malo poveze” prihvatismo. No tokom vožnje se malo i pokajah. Kako sam bila skroz desno, kombi visok, a put uzak, samo sam čekala kad ćemo se strmeknuti. Naš šofer nam je pričao koliko je puta on ovuda prošao, valjda da umanji moje strepnje. U povratku sam uvidjela da nisam imala razloge za strah. Put je sasvim solidan. Naravno, kao i svi putevi koji su pravljeni u tom periodu. Ipak, kada smo došli do jedne široke serpentine, zahvalismo se na vožnji i odlučismo da nastavimo pješke. Dok smo se vozili ka cilju, samo sam razmišljala kako ćemo se vratiti. Prešli smo ne malu kilometražu, a mene noga i dalje nije najbolje služila. Da sam pametnija pošla bih kod ortopeda, a ne pentrala se uz ove vrleti. Ali…

Srećom (opet faktor sreće koji nas nije napuštao tokom ovog dana), Čoka reče da će nas čekati kod prijatelja i da ga nazovemo kad krenemo nazad. To je bilo veliko olakšanje, pa radosno mahnusmo kombiju kad je zamicao niz put.

DvrsnikPogledasmo u vis. Naš cilj nije bio predaleko. Put je u ovom dijelu bio solidan tako da mi hodanje nije predstavljalo problem. To je naišlo kasnije kad sam morala da hodam po kamenju. Međutim, okolina je bila toliko lijepa da sam na tu sitnicu zaboravila. Dan je bio vedar, a pogled na sve strane izvanredan. Krenusmo bez ideje šta će nas na vrhu dočekati.

DvrsnikBrdo Dvrsnik se nalazi na visini od 1176 mnm. S obzirom da se Dragalj i Grahovo nalaze na nekih 600 mnm, znači da smo se uspentrali (bolje reći provozali) preko 550 metara u vis. Brdo dominira grahovskim i dragaljskim poljem. Ovo utvrđenje (for) je građeno od 1910. godine pa sve do kraja Prvog svjetskog rata, odnosno do kraha Austrougarske. To je jedini for na ovom području koji je rađen od betona. Imao je izvanredan položaj koji je omogućavao dobar pregled na veliki prostor. To je bio kompleks brojnih objekata čiji su se ostaci uočavali na svakom koraku i na svakoj uzvisini. U jednom momentu, iako je glavni put nastavljao pravo, ja pođoh lijevo kroz prolaz između stijena.

DvrsnikIspred mene se ukaza utvrđenje. Bila sam pripremljena na to da je skroz uništeno, a pošto se uopšte nije nazirali do sad, na prvi pogled sam bila oduševljena. Ipak, sjetila sam se da je Pavićević u svojoj knjizi postavio fotografiju jedne tvrđave iz okoline Trebinja (kojoj sam, nažalost, zaboravila ime) koja je građena u isto vrijeme i po istom planu, da bi nam pokazao kako je ova tvrđava nekad izgledala. Daleko bolje, dileme nema.

Dvrsnik
Dvrsnik

Zaintrigirale su me ove metalne merdevine naslonjene na ostatke tvrđeve, ali nisam uspjela da im dokučim svrhu. Širi plan mi se nikako nije dopao i pretpostavljam da su i ove stube iz te priče. DvrsnikNaime, više puta pomenutu činjenicu da Dvrsnik “dominira Grahovskim poljem”, nisu previdjeli ni ljudi koji postavljaju antene za mobilnu telefoniju. Mjesto im je bilo idealno. Nisu se nimalo libili da ove dvije limene skalamerije postave tik ispred tvrđave. Nikome od nadležnih to nije zasmetalo, zabolo oči…  Kao da su se kad dovde i popeli. Krenuh da provirim u utvrđenje kroz ulaz iza limene kutije. Odmah me je sačekala jedna rupa, koju sam zaobišla. Lagano sam provirila, ali me otpali komad betona koji se zaglavio između dva zida natjerao da se povučem nazad. I moj avanturizam zna za neke granice. :)

DvrsnikVratili smo se na prethodnu stazu i nastavili put ka vrhu utvrđenja. Ovdje je hodanje prilično rizično i mora se voditi računa o svakom koraku. Posebno ne bih preporučila naginjanje ka glavnom utvrđenju. Ono iz ove perspektive liči na građevine zahvaćene ratnim stradanjima koje godinama unazad često imamo prilike da gledamo.

DvrsnikTek kad smo se popeli skroz na vrh i stali pored antena za mobilnu telefoniju, praveći se da ih ne primjećujemo, ugledali smo Grahovo i grahovsko polje i shvatili koliko fantastičan položaj ima ova tvrđava.

Grahovsko polje
Grahovsko polje

Kad se dođe na vrh, sem prelijepog pogleda, ugleda se i mjesto gdje su nekad stajale metalne kupole, a čije je odnošenje predstavljalo početak kraja ove divne građevine. Pročitah da su se neimari sredinom 20. vijeka dosjetili kako bi pretopljene mogle dobro da posluže pri gradnji Arsenala u Tivtu. Od tvrđave je danas ponešto i ostalo, od Arsenala, ništa. :(

DvrsnikJedan poveći komad gvožđa se zaglavio između dva zida i tvrdoglavo odbio da bude prenesen. Tokom svih mojih “putovanja”, uvijek imam oprečna osjećanja. Ovdje, možda, više nego igdje drugo. Bila sam zadivljena ljepotom prirode oko sebe, srećna što je bar i dio ove tvrđave s početka prošlog vijeka ostao da ga vidim, ali zapitana da li je ovo moglo bolje. Moglo je i moralo, a zašto nije, krivi su oni koji su o svemu ovome trebali da vode brigu, a kojima je vrhunac uživanja ispijanje kafe s prijateljima u kafani na Turskom rtu i ti isti prijatelji. Ostali bi još ovdje, ali nas je Čoka čekao. Pri silasku se ukazao izvanredan pogled i na drugu stranu, prema Dragalju. Vidjeli smo i Jankov krš, put Risan–Grahovo i brojne lokalne isprepletane puteve, pa nam je bilo jasnije kako smo uspjeli da promašimo pravi. Uočili smo i kafanu pored koje smo se parkirali. Pohitali smo nazad da ne izgubimo prevoz.

Dragaljsko polje
Dragaljsko polje

Već sam spomenula da pored glavne tvrđave postoje ostaci  velikog broja drugih objekata. Većinu  je teško rekonstruisati i odrediti im nekadašnju namjenu, ali se bistijerna dobro drži. Kao i većina njih iz ovog perioda.

Bistijerna na Dvrsniku
Bistijerna na Dvrsniku

Krenusmo nazad svjesni da smo se zadržali više nego što smo se dogovorili sa našim “šoferom”. Sigurno bismo ostali i duže da nismo bili vremenski ograničeni. Predivan dan, vedar, sa idealnom temperaturom, sigurno je doprinio ovako dobrim utiscima. Do kombija nam je trebalo 50-ak minuta “forsiranog marša” nizbrdo. Nismo mogli da se ne osvrćemo povremeno. Takav spoj ambijenta i građevine se rijetko viđa. Ne znaš gdje se završava ostatak građevine, a gdje počinje prirodni kamen. Simbioza kakva je česta u našim krajevima, a koja me uvijek iznova očarava. Ovdje je dovedena do savršenstva.

Dvrsnik
Dvrsnik

Kad smo stigli do kombija, ispostavilo se da ne može da se upali. Guranje i osposobljavanje kombija za pokret je avantura koja prevazilazi ovu priču. Samo ću vam reći da sam, na kraju, jedva nekako smogla snage da uđem u kombi. Nije mi palo na pamet da ga zaustavljam, niti da bih napravila bolju fotografiju velike bistijerne, niti da bih fotografisala najveće ljubičice koje sam imala prilike da vidim u prirodi. Samo da kombi ne stane. Srećom, nije. Tokom spuštanja sam uspjela da fotografišem najtipičniji “cvijet” iz ovih krajeva, koji skoro pa da mi postaje omiljeni. Kako se vidi, ni insekti mu ne nalaze manu.

DvrsnikSvratismo do kafane da se malo povratimo. Proćaskasmo još malo sa našim vodičem i izvanrednim sagovornikom, gospodinom Čokom i njegovom suprugom, napravismo planove za obilazak Jankovog vrha i krenusmo prema Kotoru da našeg studenta dovedemo kući za predstojeće praznike. Sve do Kotora smo se prisjećali detalja prethodnog izleta i činjenice da smo imali nevjerovatnu sreću, jer bez nje Dvrsnik ne bi vidjeli. Bar dok ne nabavimo neko terensko auto. Naravno, najljepši vidikovac na ovom putu se nije mogao zaobići. Parking je bio prepun, ali se nekako ugurasmo.

Bokokotorski zalivKako imamo lijepu zemlju! Još kad bismo znali i htjeli da o njoj brinemo onako kako treba.

2 thoughts on “Tvrđava Dvrsnik, ogledalo našeg nemara

  1. Još jednom da se oglasim i još jednom da pohvalim Vaše putovanje. Svaka čast na volji i trudu.
    i Vaša zapažanja dosta o govore o tome kako mi kao narod nema tu svijest o nečemu što može da se varolizuje da dobro svih nas. Mnogo je građevina koje su nam ostale iz prošlosti prema kojima se mi loše odnosimo. Dat ću Vam primjer, jednog sela u Hercenovskom zaleđu, gdje je postojao mlin koji je preživio drugi svjetski rat ali nije poharu našeg naroda kasnije.
    A tek koliko je kamenja i stvari odneseno iz starih palata iz Kotora i Perasta. Užas!
    Za kraj biću slobodan dati Vam predlog, bar za upoznavanje preko neta. Radi se o napuštenom selu Vališta u brdima iznad Kotora. Mislim da o njemu niste pisali. Evo link za kratko upoznavanje:
    http://www.bokanews.me/djir-kroz-boku/kad-ura-stane-valista-selo-duhova

    Pozdrav

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>