[:me]Dani trinaestojulskog praznika su, godinama unazad, jedini ljetnji godišnji odmor za mene i muža mi. Uvijek ih planiramo mjesecima unaprijed. Odlučili smo se za Prokletije i penjanje, bar na Visitor. Kako se praznik primicao, shvatila sam da moram biti realna, da snage za pentranje nemam. Srce želi, noge ne slušaju. Zato sam počela da razmatram druge opcije. Sasvim slučajno sam vidjela slike NP Tet (Theth) u Albaniji, koji se nalazi nasuprot Plavu i Gusinju, preko Prokletija. Slike su bile fantastične. Cijene povoljne. Udaljenost od Podgorice nešto malo preko 100 km. Automatski sam rezervisala smještaj i pokušavala da dobijem što više informacija o onome što se treba vidjeti. Poletno smo krenuli na put u srijedu ujutro. Pogledali smo detaljno instrukcije za stizanje do cilja. Na petom kružnom toku od Božaja prema Skadru, skrenuli smo lijevo. Put je bio prilično izlokan, ali smo vozili polako i smireno. Posle izvjesnog vremena se pojavio nov novcat put. Oduševismo se. Put je počeo da vijuga i da se uz brojne krivine penje sve više i više.

Okolina je bila sve ljepša i ljepša, planine na dohvat ruke a mi sve bliži vrhu. Svaki čas sam zapomagala da se stane na proširenje da bih fotografisala prelijepe prizore koji su se nizali. Naišli smo i na dva lijepo uređena vidikovca koji su se, naravno, nalazili na najpogodnijem mjestu za fotografije.

Uljuljkani idiličnim prizorima bili smo zatečeni kad smo stigli do kraaj asfaltnog puta. Tabla nas je obavještavala da do Teta ima 8,5 km. Zakukali smo i polako krenuli naprijed. Odmah smo shvatili da će to biti dugo i sporo putovanje. No, posle 8,5 km se nije pojavilo ništa. Put je bio očajan za malo auto. Usred mučne tišine čulo se: Ovi za Ramu nisu glasali, garant! 🙂

Tek nakon više od 20 km smo se, sa velike visine na kojoj je počeo makadamski put, spustili na oko 750 m, u dolinu u kojoj je smješteno selo Tet. Putovanje je bilo prenaporno. Tojota se nekako držala, mada je bila skroz izgrebana i izudarana kamenjem. Potraga za “gostinskom kućom” koju smo rezervisali se odužila.  Skoro svaka kuća u mjestu se izdavala. Oznake su bile slabe, a internet veze ni od korova. Sve u svemu, u tom momentu sam umalo postupila u skladu sa urbanom legendom iz moje mladosti kada je jedan Vojvođanin, dovezavši se na more kroz Platije, ujutro rekao familiji da idu nazad jer on ne može da razmišlja deset dana kako će se vratiti nazad. 🙂

Srećom, pogled na okolinu me je spriječio u toj nakani. Napravila sam kompromis. Vratili smo se 4 km najgorim dijelom puta i iznajmili sobu sa najljepšim mogućim pogledom, po mom ukusu. Sa terase sam mogla do mile volje da gledam u Maja Jezerce (2.694 m), najveći vrh Prokletija (ovdje ih zovu Proklete planine, a češće Albanske Alpi). Pomislila sam: pa makar nigdje ne mrdnula odavde, uživaću u pogledu na  planine.

No, čim sam se malo povratila, odmah smo krenuli u istraživanje. Pješke smo se vratili u centar sela, a zatim krenuli u pravcu strelice koja je pokazivala pravac za Maja Jezerce. Pošli smo uz rijeku u nadi da ćemo doći do vodopada koji je predstavljen kao jedna od atrakcija parka. Bilo je oko 17,00 časova i sunce je peklo nevjerovatnom jačinom. Do vodopada nismo doprli, pa smo se vratili nazad. U povratku, pored puta smo ugledali vodopad koji smo ranije previdjeli. Bio je simpatičan, ali smo znali da postoji veći i ljepši.

Do tad smo shvatili nekoliko stvari: ovdje niko ne dolazi pojedinačno. Isključivo u grupama. Mala auta su atrakcija, taman koliko i jedna od ovih prirodnih čuda. Oznake ne postoje ili su tako sporadične da ti ništa ne pomažu. Da bi bilo gdje stigao, potrebno je da se ima teretno vozilo i vodič. Kad smo došli do ovih spoznaja, samo je trebalo naći vodiča. Tu nam se sreća konačno nasmiješila (i bilo je vrijeme). Za 3 minuta smo se dogovorili i avantura je trebala da počne sjutra u 9.

Put do sela je izvanredan prema onom koji vodi do glavnih atrakcija. Ko nije plašljiv, ne pati od mučnine, od vožnje uz ivicu kanjona dok vozilo skakuće s kamena na kamen i mijenja mjesta unutrašnjim organima, ovo je za njega. U jednom momentu sam rekla: Kuma Vedrana bi ovdje umrla. “Mnozina”, čuo se odgovor sa zadnjeg sjedišta. 🙂 Ja i muž smo, srećom, takvog kova, da smo spremni na sve nedaće da dođemo do Plavog oka, na primjer. Ono se nalazi u selu Kapre, sigurno jednom od najljepših sela u Albanskim Alpima (njihov naziv za  Prokletije).

Od mjesta gdje se ostavljaju vozila do Plavog oka treba 40 minuta, ne mnogo zahtjevnog hoda kroz šumu. Treba samo obratiti pažnju da ne nagazite koju zmiju. 🙂 Naš vodič je uspio da nas primakne i više, tako da smo posle 30 minuta zastali očarani, prvo prilazom, a zatim i samim Plavim okom. Njega formira Crna rijeka koja se spušta sa Crnog vrha.

Fotografija je apsolutno nemoćna da prikaže ljepotu prizora. Ima puno elemenata od kojih je utisak o viđenom sastavljen. Fotografija ne prikazuje svježinu vode u vrelom danu, zvuk vode koja slapovito pada, dubinu i bistrinu vode. Nismo mogli pogled da odvojimo od prizora. Iznad se nalazio kafić potpuno uklopljen u okolinu, odakle smo neumorno fotografisali u nadi da će neka od fotografija najpotpunije prikazati utisak koji je na nas ostavio ovaj prizor. Dok smo boravili ovdje, nije bilo gužve. Samo 2-3 hrabra kupača koji su odlučili da probaju ovu ledeno hladnu vodu. U povratku smo se sreli sa velikom grupom pridošlica. Bila sam zadovoljna što smo u tišini i samoći uspjeli da uživamo  u ovoj ljepoti.

Vraćali smo se istim putem nazad. Pred nama su bila nova čudesa.  U selu Nderlysa, nalazi se skupina  stijena koje su vjekovnim oblikovanjem od strane vode Crne rijeke dobili najneobičnije oblike. Logično je da se zovu Kamene kade. Prizor je zbilja bio nevjerovatan.

Svaki korak je omogućavao pogled na novi, do tad neviđeni prizor. Voda u kamenu, voda iz kamena, neobični oblici kamena… Sve u svemu, nešto što do sad nikad nigdje nismo imali prilike da vidimo. Jedva smo se odvojili od  kadica i krenuli dalje.

Odmah iza ćoška, novo iznenađenje. Mala plaža pored stijene, uz improvizovani restoran na njenom vrhu. U divljini okolnog prizora, ovo je ličilo na oazu.

Sjeli smo u restoran da se odmorimo i posmatrali idilični prizor iza nas. I ovdje je bilo hrabrih kupača i skakača, koje smo mi samo pratili pogledom.

Drveni mostić iznad je izgledao tako krhko da nisam mogla da vjerujem da sam malo prije preko njega prošla, a da nisam ni brinula  (što bi rekla moja majka). 🙂

Krenuli smo nazad ne znajući da ćemo se uskoro zaustaviti da pogledamo još jednu prirodnu znamenitost ovog kraja, kanjon rijeke Grunas. Džip se samo zaustavio i mi smo pošli za vodičem. Nikakav znak nije odavao prizor koji će nas ubrzo oduševiti. Drveni mostić premoštavao je duboki kanjon rijeke upravo na mjestu gdje je kanjon najdublji, najuži, a voda smaragdne boje. Zbilja je prizor bio impresivan. Kanjon je dug 2 km i dubok 60 m. Širina kanjona varira oad 2-3 do 30-40 metara. Na slici ispod je najuži dio kanjona. I najljepši, očigledno.

S ove strane je kanjon najatraktivniji. Tu dileme nema. Ali, činilo mi se da je i sa druge strane interesantan, ali je granje ometalo pogled. I kad su svi ostali odustali i otišli da se smjeste u džip, ja sam ipak uspjela da prodrem aparatom i na drugu stranu. Šteta što se neko nije našao da potkreše grane. Mada, zbog visine, trebalo bi da bude baš spretan.

Vratili smo se, truckajući se (sad ja uz ivicu prema kanjonu), ali hrabro se držeći 🙂 do centra sela. Drugom obalom rijeke krenuli smo opet u istom pravcu. Nismo se dugo vozili. Parkirali smo se i krenuli da posjetimo posljednju prirodnu atrakciju parka Tet za danas: Grunas vodopad. Trebalo nam je četrdesetak minuta laganog hoda po solidnom terenu. Zvuk vode nam je govorio da smo blizu. Već je i voda počela da se pojavljuje u prizoru koji je mamio fotoaparate i fotografe.

Vodopad se ne pojavljuje postepeno, već  odjednom, poslije posljednjeg napora i uspona, iskrsne pred vama u svoj svojoj veličini i ljepoti. Prostor ispred njega je previše mali da bi se jednom fotografijom obuhvatio cijeli prizor.

Ovdje smo napravili dužu pauzu jer nam je bilo žao da se odvojimo od prizora pred nama. Imali smo sreću da sami uživamo, bez gužve i galame.

Završili smo sa čudima prirode za danas. Pred nama je bila posjeta Zaključanoj kuli (Lock-in-Tower). Ovo mjesto, na osnovu onog što nam je ukratko ispričao kustos, zaslužuje, ne posebni blog, nego knjigu. Ukratko, to se  nekad u praksi sprovodio Zakon Leke Dukađina , ili kako ga oni zovu, Kanun, vezan za umir krvi i pomirenje familija. Impresivno mjesto koje je na nas ostavilo izuzetan utisak.

Sustigao nas je umor. Bili smo i prepuni utisaka za jedan dan. Put nas je vodio pored crkve, pa nismo propustili priliku da je osmotrimo. Očigledno je da je ona centar sela. Vrlo je neobičnog oblika. Bila je zaključana pa nismo imali prilike da je osmotrimo iznuzra. Pored nje se nalaze tri ogromna stabla lipe, ne manje visine od nje. Vodič nam je rekao da su u prošlosti pokojnike, prije nego što bi bili sahranjeni na obližnjem groblju, ostavljali pola sata ispod ovih lipa da im one prenesu smirenost neophodnu za onaj svijet.

Za jedan dan smo uspjeli da vidimo mnogo toga. Naravno, ne i sve. Preskočili smo Stari mlin, Hidrocentralu u selu Nderlyse “iz doba komunizma”, kao oni kažu. Hidrocentrala radi i danas. Turbina za njenu izgradnju je donešena iz Kine, davne 1960. godine. Nismo posjetili ni njihovu čuvenu pećinu, kao ni Etnološki muzej. Ostavili smo nešto za sledeću posjetu koja će sačekati asfaltiranje do sela. 🙂

Povratak nam nije pao tako teško kao dolazak. Startovali smo sa 4 km manje, a i znali smo šta nas čeka, pa je sve bilo brže i lakše. Čak nam se put, posle jučeranje šetnje džipom, učinio sasvim solidnim. Doduše, i dalje smo se mimoilazili samo sa kombijima i terenskim autima. Malo prije makadamskog puta, na uzvišici iznad njega, nalazi se restoran sa fenomenalnim pogledom. U dolasku smo ga mimoišli, ali danas nismo htjeli da ponovimo tu grešku. Bili smo visoko, visoko… Dolje smo uspjeli da uočimo dolinu u kojoj je smješteno selo Nderlysa. Uspjeli smo da se orjentišemo i da lociramo sva čudesa koja smo juče obišli. Bili smo baš zadovoljni sobom.

Kratak rezime za one kojima se dopalo ovo što su pročitali: Ne krećite sami, isključivo sa grupom. Nikako ne idite bez odgovarajućeg vozila i bez vodiča. Izbjegnite nepotrebno nerviranje. Iskoristite iskustvo iz prve ruke koje ja nisam imala (na žalost).

I jedna mala anegdota. Često kažemo: kako je svijet mali! Taj “svijet” je obično Crna Gora. U ovoj prilici se “svijet” proširio i na Albaniju. Naime, zaustavi se naš vodič da popriča sa kolegom. Odjednom ovaj, vidjevši da vodič meni prevodi na engleski, zapita: Odakle ste? Iz Crne Gore. A iz kog grada? Podgorice. Da niste dolazili u Skadar? Jesmo prije jedno pola godine. Sjećam vas se. U stvari, gospodina koji sjedi iza vas. Svraćali ste kod mene u agenciju da nešto pitate. I zbilja se sjetih da sam ulazila da pitam za nešto. Momku se face ne sjetih, kao ni on moje. Ali, Duško… 🙂 :)[:en]Dani trinaestojulskog praznika su, godinama unazad, jedini ljetnji godišnji odmor za mene i muža mi. Uvijek ih planiramo mjesecima unaprijed. Odlučili smo se za Prokletije i penjanje, bar na Visitor. Kako se praznik primicao, shvatila sam da moram biti realna, da snage za pentranje nemam. Srce želi, noge ne slušaju. Zato sam počela da razmatram druge opcije. Sasvim slučajno sam vidjela slike NP Theth u Albaniji, koji se nalazi nasuprot Plavu i Gusinju, preko Prokletija. Slike su bile fantastične. Cijene povoljne. Udaljenost od Podgorice nešto malo preko 100 km. Automatski sam rezervisala smještaj i pokušavala da dobijem što više informacija o onome što se treba vidjeti. Poletno smo krenuli na put u srijedu ujutro. Pogledali smo detaljno instrukcije za stizanje do cilja. Na petom kružnom toku od Božaja prema Skadru, skrenuli smo lijevo. Put je bio prilično izlokan, ali smo vozili polako i smireno. Posle izvjesnog vremena se pojavio nov novcat put. Oduševismo se. Put je počeo da vijuga i da se uz brojne krivine penje sve više i više.

Okolina je bila sve ljepša i ljepša, planine na dohvat ruke a mi sve bliži vrhu. Svaki čas sam zapomagala da se stane na proširenje da bih fotografisala prelijepe prizore koji su se nizali. Naišli smo i na dva lijepo uređena vidikovca koji su se, naravno, nalazili na najpogodnijem mjestu za dobre fotografije.

Uljuljkani idiličnim prizorima bili smo zatečeni kad smo naišli na kraj asfaltnog puta. Tabla nas je obavještavala da do Thetha ima 8,5 km. Zakukali smo i polako krenuli naprijed. Odmah smo shvatili da će to biti dugo i sporo putovanje. No, posle 8,5 km se nije pojavilo ništa. Put je bio očajan za malo auto. Usred mučne tišine čulo se: Ovi za Ramu nisu glasali, garant! 🙂

Tek nakon više od 20 km smo se, sa velike visine na kojoj je počeo makadamski put, spustili na oko 750 m, u dolinu u kojoj je smješteno selo Theth. Putovanje je bilo prenaporno. Tojota se nekako držala, mada je bila skroz izgrebana i izudarana kamenjem. Potraga za “gostinskom kućom” koju smo rezervisali se odužila.  Skoro svaka kuća u mjestu se izdavala. Oznake su bile slabe, a internet veze ni od korova. Sve u svemu, u tom momentu sam umalo postupila u skladu sa urbanom legendom iz moje mladosti kada je jedan Vojvođanin, dovezavši se na more kroz Platije, ujutro rekao familiji da idu nazad jer on ne može da razmišlja deset dana kako će se vratiti nazad. 🙂

Srećom, pogled na okolinu me spriječio u toj nakani. Napravila sam kompromis. Vratili smo se 4 km najgorim dijelom puta i iznajmili sobu sa najljepšim mogućim pogledom, po mom ukusu. Sa terase sam mogla do mile volje da gledam u Maja Jezerce (2.694 m), najveći vrh Prokletija (ovdje ih zovu proklete planine, a češće Albanske Alpi). Pomislila sam: pa makar nigdje ne mrdnula odavde, uživaću u pogledu na okolne planine.

No, čim sam se malo povratila, odmah smo krenuli u istraživanje. Pješke smo se vratili u centar sela, a zatim krenuli u pravcu strelice koja je pokazivala pravac za Maja Jezerce. Pošli smo uz rijeku u nadi da ćemo doći do vodopada koji je predstavljen kao jedna od atrakcija parka. Bilo je oko 17,00 časova i sunce je peklo nevjerovatnom jačinom. Do vodopada nismo doprli, pa smo se vratili nazad. U povratku, pored puta smo ugledali vodopad koji smo ranije previdjeli. Vodopad je bio simpatičan, ali smo znali da postoji veći i ljepši.

Do tad smo shvatili nekoliko stvari: ovdje niko ne dolazi pojedinačno. Isključivo u grupama. Mala auta su atrakcija, taman koliko i jedna od ovih prirodnih čuda. Oznake ne postoje ili su tako sporadične da ti ništa ne pomažu. Da bi bilo gdje stigao, potrebno je da se ima teretno vozilo i vodič. Kad smo došli do ovih spoznaja, samo je trebalo naći vodiča. Tu nam se sreća konačno nasmiješila (i bilo je vrijeme). Za 3 minuta smo se dogovorili i avantura je trebala da počne sjutra u 9.

Put do sela je izvanredan prema onom koji vodi do glavnih atrakcija. Ko nije plašljiv, ne pati od mučnine, od vožnje uz ivicu kanjona dok vozilo skakuće s kamena na kamen i mijenja mjesta unutrašnjim organima, ovo je za njega. U jednom momentu sam rekla: Kuma Vedrana bi ovdje umrla. “Mnozina”, čuo se odgovor sa zadnjeg sjedišta. 🙂 Ja i muž smo, srećom, takvog kova, da smo spremni na sve nedaće da dođemo do Plavog oka, na primjer. Ono se nalazi u selu Kaprre, sigurno jednom od najljepših sela u Albanskim Alpima (njihov naziv za  Prokletije).

Od mjesta gdje se ostavljaju vozila do Plavog oka treba 40 minuta, ne mnogo zahtjevnog hoda kroz šumu. Treba samo obratiti pažnju da ne nagazite koju zmiju. 🙂 Naš vodič je uspio da nas primakne i više, tako da smo posle 30 minuta zastali očarani, prvo prilazom, a zatim i samim Plavim okom. Njega formira Crna rijeka koja se spušta sa Crnog vrha.

Fotografija je apsolutno nemoćna da prikaže ljepotu prizora. Ima puno elemenata od kojih je utisak o viđenom sastavljen. Fotografija ne prikazuje svježinu vode u vrelom danu, zvuk vode koja slapovito pada, dubinu i bistrinu vode. Nismo mogli pogled da odvojimo od prizora. Iznad se nalazio kafić potpuno uklopljen u okolinu, odakle smo neumorno fotografisali u nadi da će neka od fotografija najpotpunije prikazati utisak koji je na nas ostavio ovaj prizor. Dok smo boravili ovdje, nije bilo gužve. Samo 2-3 hrabra kupača koji su odlučili da probaju ovu ledeno hladnu vodu. U povratku smo se sreli sa velikom grupom pridošlica. Bila sam zadovoljna što smo u tišini i samoći uspjeli da uživamo  u ovoj ljepoti.

Vraćali smo se istim putem nazad. Pred nama su bila nova čudesa.  U selu Nderlysa, nalazi se skupina  stijena koje su vjekovnim oblikovanjem od strane vode Crne rijeke dobili najneobičnije oblike. Logično je da se zovu Kamene kade. Prizor je zbilja bio nevjerovatan.

Svaki korak je omogućavao pogled na novi, do tad neviđeni prizor. Voda u kamenu, voda iz kamena, neoobični oblici kamena… Sve u svemu, nešto što do sad nikad nigdje nismo imali prilike da vidimo. Jedva smo se odvojili od ovih kadica i krenuli dalje.

Odmah iza ćoška, novo iznenađenje. Mala plaža pored stijene, uz improvizovani restoran na njenom vrhu. U divljini okolnog prizora, ovo je ličilo na oazu.

Sjeli smo u restoran da se odmorimo i posmatrali idilični prizor iza nas. I ovdje je bilo hrabrih kupača i skakača, koje smo mi samo pratili pogledom.

Drveni mostić iznad je izgledao tako krhko da nisam mogla da vjerujem da sam malo prije preko njega prošla, a da nisam ni brinula  (što bi rekla moja majka). 🙂

Krenuli smo nazad ne znajući da ćemo se uskoro zaustaviti da pogledamo još jednu prirodnu znamenitost ovog kraja, kanjon rijeke Grunas. Džip se samo zaustavio i mi smo pošli za vodičem. Nikakav znak nije odavao prizor koji će nas ubrzo oduševiti. Drveni mostić premoštavao je duboki kanjon rijeke upravo na mjestu gdje je kanjon najdublji, najuži, a voda smaragdne boje. Zbilja je prizor bio impresivan. Kanjon je dug 2 km i dubok 60 m. Širina kanjona varira oad 2-3 do 30-40 metara. Na slici ispod je najuži dio kanjona. I najljepši, očigledno.

S ove strane je kanjon najatraktivniji. Tu dileme nema. Ali, činilo mi se da je i sa druge strane interesantan, ali je granje ometalo pogled. I kad su svi ostali odustali i otišli da se smjeste u džip, ja sam ipak uspjela da prodrem aparatom i na drugu stranu. Šteta što se neko nije našao da potkreše grane. Mada, zbog visine, trebalo bi da bude baš spretan.

Vratili smo se, truckajući se (sad ja uz ivicu prema kanjonu), ali hrabro se držeći 🙂 do centra sela. Drugom obalom rijeke krenuli smo opet u istom pravcu. Nismo se dugo vozili. Parkirali smo se i krenuli da posjetimo posljednju prirodnu atrakciju parka Theth za danas: Grunas vodopad. Trebalo nam je četrdesetak minuta laganog hoda po solidnom terenu. Zvuk vode nam je govorio da smo blizu. Već je i voda počela da se pojavljuje u prizoru koji je mamio fotoaparate i fotografe.

Vodopad se ne pojavljuje postepeno, već  odjednom, poslije posljednjeg napora i uspona, iskrsne pred vama u svoj svojoj veličini i ljepoti. Prostor ispred njega je previše mali da bi se jednom fotografijom obuhvatio cijeli prizor.

Ovdje smo napravili dužu pauzu jer nam je bilo žao da se odvojimo od prizora pred nama. Imali smo sreću da sami uživamo u prizoru, bez gužve i galame.

Završili smo sa čudima prirode za danas. Pred nama je bila posjeta Zaključanoj kuli (Lock-in-Tower). Ovo mjesto, na osnovu onog što nam je ukratko ispričao kustos, zaslužuje, ne posebni blog, nego knjigu. Ukratko, to je mjesto na kojem je sprovođen Zakon Leke Dukađina , iki kako ga oni zovu, Kanun, vezan za umir krvi i pomirenje familija. Impresivno mjesto koje je na nas ostavilo izuzetan utisak.

Sustigao nas je umor. Bili smo i prepuni utisaka za jedan dan. Put nas je vodio pored crkve, pa nismo propustili priliku da je osmotrimo. Očigledno je da je ona centar sela. Vrlo je neobičnog oblika. Bila je zaključana pa nismo imali prilike da je osmotrimo iznuzra. Pored nje se nalaze tri ogromna stabla lipe, ne manje visine od nje. Vodič nam je rekao da su u prošlosti pokojnike, prije nego što bi bili sahranjeni na obližnjem groblju, ostavljali pola sata ispod ovih lipa da im one prenesu smirenost neophodnu za onaj svijet.

Za jedan dan smo uspjeli da vidimo mnogo toga. Naravno, ne i sve. Preskočili smo Stari mlin, Hidrocentralu u selu Nderlyse “iz doba komunizma”, kao oni kažu. Hidrocentrala radi i danas. Turbina za njenu izgradnju je donešena iz Kine, davne 1960. godine. Nismo posjetili ni njihovu čuvenu pećinu, kao ni Etnološki muzej. Ostavili smo nešto za sledeću posjetu koja će sačekati asfaltiranje do sela. 🙂

Povratak nam nije pao tako teško kao dolazak. Startovali smo sa 4 km manje, a i znali smo šta nas čeka, pa je sve bilo brže i lakše. Čak nam se put, posle jučeranje šetnje džipom, učinio sasvim solidnim. Doduše, i dalje smo se mimoilazili samo sa kombijima i džipovima. Malo prije makadamskog puta, na uzvišici iznad njega, nalazi se restoran sa fenomenalnim pogledom. U dolasku smo ga mimoišli, ali danas nismo htjeli da ponovimo tu grešku. Bili smo visoko, visoko… Dolje smo uspjeli da uočimo dolinu u kojoj je smješteno selo Nderlysa. Uspjeli smo da se orjentišemo i da lociramo sva čudesa koja smo juče obišli. Bili smo baš zadovoljni sobom.

Kratak rezime za one kojima se dopalo ovo što su pročitali: Ne krećite sami, isključivo sa grupom. Nikako ne idite bez odgovarajućeg vozila i bez vodiča. Izbjegnite nepotrebno nerviranje. Iskoristite iskustvo iz prve ruke koje ja nisam imala (na žalost).

I jedna mala anegdota. Često kažemo: kako je svijet mali! Taj “svijet” je obično Crna Gora. U ovoj prilici se “svijet” proširio i na Albaniju. Naime, zaustavi se naš vodič da popriča sa kolegom. Odjednom ovaj, vidjevši da vodič meni prevodi na engleski, zapita: Odakle ste? Iz Crne Gore. A iz kog grada? Podgorice. Da niste dolazili u Skadar? Jesmo prije jedno pola godine. Sjećam vas se. U stvari, gospodina koji sjedi iza vas. Svraćali ste kod mene u agenciju da nešto pitate. I zbilja se sjetih da sam ulazila da pitam za nešto. Momku se face ne sjetih, kao ni on moje. Ali, Duško… 🙂 :)[:ME]Dani trinaestojulskog praznika su, godinama unazad, jedini ljetnji godišnji odmor za mene i muža mi. Uvijek ih planiramo mjesecima unaprijed. Odlučili smo se za Prokletije i penjanje, bar na Visitor. Kako se praznik primicao, shvatila sam da moram biti realna, da snage za pentranje nemam. Srce želi, noge ne slušaju. Zato sam počela da razmatram druge opcije. Sasvim slučajno sam vidjela slike NP Theth u Albaniji, koji se nalazi nasuprot Plavu i Gusinju, preko Prokletija. Slike su bile fantastične. Cijene povoljne. Udaljenost od Podgorice nešto malo preko 100 km. Automatski sam rezervisala smještaj i pokušavala da dobijem što više informacija o onome što se treba vidjeti. Poletno smo krenuli na put u srijedu ujutro. Pogledali smo detaljno instrukcije za stizanje do cilja. Na petom kružnom toku od Božaja prema Skadru, skrenuli smo lijevo. Put je bio prilično izlokan, ali smo vozili polako i smireno. Posle izvjesnog vremena se pojavio nov novcat put. Oduševismo se. Put je počeo da vijuga i da se uz brojne krivine penje sve više i više.

Okolina je bila sve ljepša i ljepša, planine na dohvat ruke a mi sve bliži vrhu. Svaki čas sam zapomagala da se stane na proširenje da bih fotografisala prelijepe prizore koji su se nizali. Naišli smo i na dva lijepo uređena vidikovca koji su se, naravno, nalazili na najpogodnijem mjestu za dobre fotografije.

Uljuljkani idiličnim prizorima bili smo zatečeni kad smo naišli na kraj asfaltnog puta. Tabla nas je obavještavala da do Thetha ima 8,5 km. Zakukali smo i polako krenuli naprijed. Odmah smo shvatili da će to biti dugo i sporo putovanje. No, posle 8,5 km se nije pojavilo ništa. Put je bio očajan za malo auto. Usred mučne tišine čulo se: Ovi za Ramu nisu glasali, garant! 🙂

Tek nakon više od 20 km smo se, sa velike visine na kojoj je počeo makadamski put, spustili na oko 750 m, u dolinu u kojoj je smješteno selo Theth. Putovanje je bilo prenaporno. Tojota se nekako držala, mada je bila skroz izgrebana i izudarana kamenjem. Potraga za “gostinskom kućom” koju smo rezervisali se odužila.  Skoro svaka kuća u mjestu se izdavala. Oznake su bile slabe, a internet veze ni od korova. Sve u svemu, u tom momentu sam umalo postupila u skladu sa urbanom legendom iz moje mladosti kada je jedan Vojvođanin, dovezavši se na more kroz Platije, ujutro rekao familiji da idu nazad jer on ne može da razmišlja deset dana kako će se vratiti nazad. 🙂

Srećom, pogled na okolinu me spriječio u toj nakani. Napravila sam kompromis. Vratili smo se 4 km najgorim dijelom puta i iznajmili sobu sa najljepšim mogućim pogledom, po mom ukusu. Sa terase sam mogla do mile volje da gledam u Maja Jezerce (2.694 m), najveći vrh Prokletija (ovdje ih zovu proklete planine, a češće Albanske Alpi). Pomislila sam: pa makar nigdje ne mrdnula odavde, uživaću u pogledu na okolne planine.

No, čim sam se malo povratila, odmah smo krenuli u istraživanje. Pješke smo se vratili u centar sela, a zatim krenuli u pravcu strelice koja je pokazivala pravac za Maja Jezerce. Pošli smo uz rijeku u nadi da ćemo doći do vodopada koji je predstavljen kao jedna od atrakcija parka. Bilo je oko 17,00 časova i sunce je peklo nevjerovatnom jačinom. Do vodopada nismo doprli, pa smo se vratili nazad. U povratku, pored puta smo ugledali vodopad koji smo ranije previdjeli. Vodopad je bio simpatičan, ali smo znali da postoji veći i ljepši.

Do tad smo shvatili nekoliko stvari: ovdje niko ne dolazi pojedinačno. Isključivo u grupama. Mala auta su atrakcija, taman koliko i jedna od ovih prirodnih čuda. Oznake ne postoje ili su tako sporadične da ti ništa ne pomažu. Da bi bilo gdje stigao, potrebno je da se ima teretno vozilo i vodič. Kad smo došli do ovih spoznaja, samo je trebalo naći vodiča. Tu nam se sreća konačno nasmiješila (i bilo je vrijeme). Za 3 minuta smo se dogovorili i avantura je trebala da počne sjutra u 9.

Put do sela je izvanredan prema onom koji vodi do glavnih atrakcija. Ko nije plašljiv, ne pati od mučnine, od vožnje uz ivicu kanjona dok vozilo skakuće s kamena na kamen i mijenja mjesta unutrašnjim organima, ovo je za njega. U jednom momentu sam rekla: Kuma Vedrana bi ovdje umrla. “Mnozina”, čuo se odgovor sa zadnjeg sjedišta. 🙂 Ja i muž smo, srećom, takvog kova, da smo spremni na sve nedaće da dođemo do Plavog oka, na primjer. Ono se nalazi u selu Kaprre, sigurno jednom od najljepših sela u Albanskim Alpima (njihov naziv za  Prokletije).

Od mjesta gdje se ostavljaju vozila do Plavog oka treba 40 minuta, ne mnogo zahtjevnog hoda kroz šumu. Treba samo obratiti pažnju da ne nagazite koju zmiju. 🙂 Naš vodič je uspio da nas primakne i više, tako da smo posle 30 minuta zastali očarani, prvo prilazom, a zatim i samim Plavim okom. Njega formira Crna rijeka koja se spušta sa Crnog vrha.

Fotografija je apsolutno nemoćna da prikaže ljepotu prizora. Ima puno elemenata od kojih je utisak o viđenom sastavljen. Fotografija ne prikazuje svježinu vode u vrelom danu, zvuk vode koja slapovito pada, dubinu i bistrinu vode. Nismo mogli pogled da odvojimo od prizora. Iznad se nalazio kafić potpuno uklopljen u okolinu, odakle smo neumorno fotografisali u nadi da će neka od fotografija najpotpunije prikazati utisak koji je na nas ostavio ovaj prizor. Dok smo boravili ovdje, nije bilo gužve. Samo 2-3 hrabra kupača koji su odlučili da probaju ovu ledeno hladnu vodu. U povratku smo se sreli sa velikom grupom pridošlica. Bila sam zadovoljna što smo u tišini i samoći uspjeli da uživamo  u ovoj ljepoti.

Vraćali smo se istim putem nazad. Pred nama su bila nova čudesa.  U selu Nderlysa, nalazi se skupina  stijena koje su vjekovnim oblikovanjem od strane vode Crne rijeke dobili najneobičnije oblike. Logično je da se zovu Kamene kade. Prizor je zbilja bio nevjerovatan.

Svaki korak je omogućavao pogled na novi, do tad neviđeni prizor. Voda u kamenu, voda iz kamena, neoobični oblici kamena… Sve u svemu, nešto što do sad nikad nigdje nismo imali prilike da vidimo. Jedva smo se odvojili od ovih kadica i krenuli dalje.

Odmah iza ćoška, novo iznenađenje. Mala plaža pored stijene, uz improvizovani restoran na njenom vrhu. U divljini okolnog prizora, ovo je ličilo na oazu.

Sjeli smo u restoran da se odmorimo i posmatrali idilični prizor iza nas. I ovdje je bilo hrabrih kupača i skakača, koje smo mi samo pratili pogledom.

Drveni mostić iznad je izgledao tako krhko da nisam mogla da vjerujem da sam malo prije preko njega prošla, a da nisam ni brinula  (što bi rekla moja majka). 🙂

Krenuli smo nazad ne znajući da ćemo se uskoro zaustaviti da pogledamo još jednu prirodnu znamenitost ovog kraja, kanjon rijeke Grunas. Džip se samo zaustavio i mi smo pošli za vodičem. Nikakav znak nije odavao prizor koji će nas ubrzo oduševiti. Drveni mostić premoštavao je duboki kanjon rijeke upravo na mjestu gdje je kanjon najdublji, najuži, a voda smaragdne boje. Zbilja je prizor bio impresivan. Kanjon je dug 2 km i dubok 60 m. Širina kanjona varira oad 2-3 do 30-40 metara. Na slici ispod je najuži dio kanjona. I najljepši, očigledno.

S ove strane je kanjon najatraktivniji. Tu dileme nema. Ali, činilo mi se da je i sa druge strane interesantan, ali je granje ometalo pogled. I kad su svi ostali odustali i otišli da se smjeste u džip, ja sam ipak uspjela da prodrem aparatom i na drugu stranu. Šteta što se neko nije našao da potkreše grane. Mada, zbog visine, trebalo bi da bude baš spretan.

Vratili smo se, truckajući se (sad ja uz ivicu prema kanjonu), ali hrabro se držeći 🙂 do centra sela. Drugom obalom rijeke krenuli smo opet u istom pravcu. Nismo se dugo vozili. Parkirali smo se i krenuli da posjetimo posljednju prirodnu atrakciju parka Theth za danas: Grunas vodopad. Trebalo nam je četrdesetak minuta laganog hoda po solidnom terenu. Zvuk vode nam je govorio da smo blizu. Već je i voda počela da se pojavljuje u prizoru koji je mamio fotoaparate i fotografe.

Vodopad se ne pojavljuje postepeno, već  odjednom, poslije posljednjeg napora i uspona, iskrsne pred vama u svoj svojoj veličini i ljepoti. Prostor ispred njega je previše mali da bi se jednom fotografijom obuhvatio cijeli prizor.

Ovdje smo napravili dužu pauzu jer nam je bilo žao da se odvojimo od prizora pred nama. Imali smo sreću da sami uživamo u prizoru, bez gužve i galame.

Završili smo sa čudima prirode za danas. Pred nama je bila posjeta Zaključanoj kuli (Lock-in-Tower). Ovo mjesto, na osnovu onog što nam je ukratko ispričao kustos, zaslužuje, ne posebni blog, nego knjigu. Ukratko, to je mjesto na kojem je sprovođen Zakon Leke Dukađina , iki kako ga oni zovu, Kanun, vezan za umir krvi i pomirenje familija. Impresivno mjesto koje je na nas ostavilo izuzetan utisak.

Sustigao nas je umor. Bili smo i prepuni utisaka za jedan dan. Put nas je vodio pored crkve, pa nismo propustili priliku da je osmotrimo. Očigledno je da je ona centar sela. Vrlo je neobičnog oblika. Bila je zaključana pa nismo imali prilike da je osmotrimo iznuzra. Pored nje se nalaze tri ogromna stabla lipe, ne manje visine od nje. Vodič nam je rekao da su u prošlosti pokojnike, prije nego što bi bili sahranjeni na obližnjem groblju, ostavljali pola sata ispod ovih lipa da im one prenesu smirenost neophodnu za onaj svijet.

Za jedan dan smo uspjeli da vidimo mnogo toga. Naravno, ne i sve. Preskočili smo Stari mlin, Hidrocentralu u selu Nderlyse “iz doba komunizma”, kao oni kažu. Hidrocentrala radi i danas. Turbina za njenu izgradnju je donešena iz Kine, davne 1960. godine. Nismo posjetili ni njihovu čuvenu pećinu, kao ni Etnološki muzej. Ostavili smo nešto za sledeću posjetu koja će sačekati asfaltiranje do sela. 🙂

Povratak nam nije pao tako teško kao dolazak. Startovali smo sa 4 km manje, a i znali smo šta nas čeka, pa je sve bilo brže i lakše. Čak nam se put, posle jučeranje šetnje džipom, učinio sasvim solidnim. Doduše, i dalje smo se mimoilazili samo sa kombijima i džipovima. Malo prije makadamskog puta, na uzvišici iznad njega, nalazi se restoran sa fenomenalnim pogledom. U dolasku smo ga mimoišli, ali danas nismo htjeli da ponovimo tu grešku. Bili smo visoko, visoko… Dolje smo uspjeli da uočimo dolinu u kojoj je smješteno selo Nderlysa. Uspjeli smo da se orjentišemo i da lociramo sva čudesa koja smo juče obišli. Bili smo baš zadovoljni sobom.

Kratak rezime za one kojima se dopalo ovo što su pročitali: Ne krećite sami, isključivo sa grupom. Nikako ne idite bez odgovarajućeg vozila i bez vodiča. Izbjegnite nepotrebno nerviranje. Iskoristite iskustvo iz prve ruke koje ja nisam imala (na žalost).

I jedna mala anegdota. Često kažemo: kako je svijet mali! Taj “svijet” je obično Crna Gora. U ovoj prilici se “svijet” proširio i na Albaniju. Naime, zaustavi se naš vodič da popriča sa kolegom. Odjednom ovaj, vidjevši da vodič meni prevodi na engleski, zapita: Odakle ste? Iz Crne Gore. A iz kog grada? Podgorice. Da niste dolazili u Skadar? Jesmo prije jedno pola godine. Sjećam vas se. U stvari, gospodina koji sjedi iza vas. Svraćali ste kod mene u agenciju da nešto pitate. I zbilja se sjetih da sam ulazila da pitam za nešto. Momku se face ne sjetih, kao ni on moje. Ali, Duško… 🙂 :)[:]