Pošto radnu nedelju provodim u kancelariji i bijela dana ne vidim, što bi se reklo, cilj mi je da bar jedan dan vikenda provedem u prirodi. Uglavnom idem po okolini, tamo gdje mogu da odem i vratim se za jedan dan. Uživam u prirodi i volim da prizore iz nje ovjekovječim fotoaparatom. Upravo zbog tih fotografija je i nastala ideja o blogu. Da ne budu samo slike, već da uz njih ide i objašnjenje, da bi i drugi došli i vidjeli te krajeve. Većinom pišem o više ili manje poznatim mjestima koje treba obići kroz Crnu Goru. Daleko od toga da sam sve obišla, ali sam mislila da sam bar za sve čula. Ispostavi se da, ipak, nisam. Prije dvadesetak dana sam pročitala interesantan tekst novinarke Vijesti Damire Kalač o Veljoj gori. Bilo me sramota, ali morala sam da priznam da prvi put čujem za nju. Pošto je Damira detaljno objasnila kako se do nje dolazi, samo sam čekala prvi lijepi dan vikenda.

Velja gora se nalazi u Lješanskoj nahiji. Do nje se dolazi tako što se sa magistrale Podgorica-Cetinje skrene desno, kod kafane Izletnik, prema selu Staniseljići. Put je dobar, asfaltni. Kad se stigne do crkve, neposredno prije nje se skreće lijevo. Put postaje puno uži, asfalt slabiji, ali i dalje se može autom. Na završetku asfaltnog puta smo parkirali auto. Moglo se i tim makadamom ( i sreli smo više auta), ali to ne bi imalo nikakvu draž. Čim smo krenuli prema vrhu, s lijeve strane je pukao pogled na Skadarsko jezero. I što smo se više peli, pogled je bio ljepši i obuhvatao šire područje. Hodali smo sa glavom ulijevo pa je postojala opasnost da se “uštuknemo” 🙂 , ali pogled na jezero je bio očaravajući.

Kad negdje planiram da idem, uvijek, bar prethodno veče, prikupim informacije koje se mogu naći na internetu. Pa, iako prvobitno nijesam bila ni čula za Velju goru, pošla sam sa priličnim predznanjem. Makadamski put je dobar, širok i ne previše strm. Od mjesta na kojem smo ostavili auto do vrha smo išli skoro sat vremena. Mislim da bi moglo da se stigne i za pola sata kad bi se hodalo bez zastajkivanja, fotografisanja, pokušaja da se odredi šta je šta…Ali, koja bi onda bila svrha ove šetnje? Iz Damirinog teksta sam saznala da se na vrhu nalazi crkvica. Uočava se iz daljine. Često smo pogledivali u njenom pravcu jer je to bio cilj našeg puta.

Postoji zanimljiva priča o nastanku ove crkve. O tome je pisao Vido D. Đurišić u knjizi Iz prošlosti Lješčana i Rovčana. Naime, rovački vojvoda Vuksan Bulatović, dok je bio zarobljen u skadarskom zatvoru, kroz prozor je uočavao vrh Velje gore. Zavjetovao se da će, spasi li se iz zarobljeništva, na tom mjestu  izgraditi crkvu. Poslije bjekstva iz zarobljeništva, koje zaslužuje filmsku interpretaciju, vojvoda je održao obećanje i na vrhu Velje gore podigao srkvu u čast proroka Svetog Ilije Gromovnika. Na Ilindan, 2. avgusta, kod crkve se održava narodni sabor.

Mještani su, vjerovatno zbog održavanja sabora, neposredno prije crkve, u udolini s lijeve strane, napravili prelijepo mjesto za izletnike. U ovo doba godine, sa drvećem obraslim mahovinom i gomilom opalog lišća, djeluje nestvarno. Kao iz neke druge dimenzije.

Sa vrha pogled puca na sve strane. Kad se nađem u takvoj situaciji, uvijek mi prifali velika karta Crne Gore, koju imam kući, ali je ne mogu nosati po šumama i gorama. Koliko god misliš da znaš geografiju, mnoge te stvari iznenade. A onda su tu brojna sela, za koja sam čula, ali nisam bila u njima i nisam sigurna koje je koje. Srećom, na vrhu je bilo još izletnika ( i oni došli tragom Damirinog teksta), pa smo zajedničkim snagama pogađali kako se zove koje selo. A sa vrha, ako se okreneš oko sebe, ima ih  prilično.

Promijenih objektiv da primaknem največe selo s ove strane, Staniseljiće. Ovo je vinogradarski kraj, šire poznat. Ima čak i nekoliko vinarija.

Penjući se ka vrhu, pogled je bio uprt u Skadarsko jezero i planine na jugu. Sve se prelivalo  u nijansama plave boje. Uspjeli smo da lociramo Malo blato, Velje blato, Karuč, Pavlovu stranu, Meterize. Kad se došlo do brda i planina, tu se već nijesmo umjeli snaći.

Ali, sa samog vrha, puno nam je bio zanimljiviji pogled ka Podgorici. Vidjela se kao na dlanu. Mogli smo da vidimo Milenijum, 5 udovica, Goricu, naselja. Najljepši je bio oreol koje su joj davale Kučke planine pod snijegom.

Iako je bila sredina februara, temperature su takve da se proljeće već uveliko osjeća na svakom koraku. Na Veljoj gori rastinje je rijetko. Zato cvijeća ima na svakom koraku. Visibabe i ciklame su se takmičile ko će zauzeti veći prostor i privući više pogleda. Mrtva trka.

 

Poslije detaljnog razgledanja okolo, naokolo, krenusmo nazad. Povratak je bio puno brži. Drago mi je što sam, pod stare dane saznala za Velju goru, koja mi je, tako reći, na vratima od kuće. Vjerujem da i među vama ima onih koji, ako su za nju i čuli, nijesu je posjetili. Pa, u akciju. Nije teško i sigurno se nećete pokajati.