Plav i Gusinje su okruženi nevjerovatnim prirodnim ljepotama. Nekako su skrajnuti s glavnih puteva i teško je do njih poći u jednodnevnu posjetu. Tako je i meni trebalo puno vremena da se nakanim i posjetim taj dio Crne Gore. Kupio me tokom prve posjete . Kad god ugrabim  priliku nanovo se vraćam.

Prvo se srijećemo sa Plavskim jezerom, neopravdano zapostavljenim kada je o jezerima Crne Gore riječ. Jezero ima neobičnu ljepotu i savršeno se uklapa u ambijent okolnih planina. Lijepo je u svako doba dana, a meni, posebno u rano jutro.

Gusinjani se s pravom ponose Alipašinim izvorima. Zbilja su jedinstveni. U proljeće, kad se otope snjegovi, vode ima najviše pa su i prizori  izvora najljepši. Kad bi sugrađani i gosti pokazali malo više poštovanja prema ovom spomeniku prirode, vodeći računa o odlaganju smeća, Alipašini izvori bi bili još ljepši.

Još jedno od brojnih mjesta koje treba obići u okolini Gusinja je i vodopad na rijeci Grlja koji se nalazi u selu Vusanje.

Pravi uvid u ljepotu ovog kraja se ne može steći ako se ne krene u planinarenje. Ima tu tura za svakoga: laganih tura do Hridskogo jezera, osrednje teške ture do vrha Popadija do izazova za vrhunske planinare. Pošto ja spadam u one koji bi žarko željeli da budu planinari, ali želje idu ispred mogućnosti, počela sam sa obilaskom Hridskog jezera. Mnogo sam slušala o njegovim ljepotama i jedva sam čekala da ga vidim. I put do njega je bio više nego bajkovit .

Susret sa jezerom je opravdao sva očekivanja. U ovakvim slučajevima najčešće prifali riječi jer, bar ja, nisam toliko rječita da ove prizore pretvorim u priču. Oni se moraju vidjeti i doživjeti.

Posle Hridskog jezera, apetiti su porasli. Iako nam noge i kondicija, nisu davali podršku, mi se nismo obazirali. Pošli smo u izviđanje  doline Grebaje, mjesta gdje pogled puca na predivne Prokletije, čije mi je ime od malih nogu izazivalo strahopoštovanje. Ovo je bio prvi bliski susret sa njima. Strahopoštovanje je bilo opravdano. Njemu  se pridodala i opčinjenost  ljepotama planine.

Iako je moj muž, i vjerni pratilac pri ovakvim pohodima, imao na umu razne nerealne planove kad je o penjanju na Prokletije bilo riječi, uspjela sam da ga urazumim da za nas i vrh Popadija predstavlja i te kakav izazov.

Uspon je popriličan ali je okruženje pitomo, sve se zeleni. Interesantno je da ovaj greben predstavlja graničnu liniju između Crne Gore i Albanije. Ima i oznaka.

Tako sam ja naizmjenično koračala kroz jednu pa kroz drugu zemlju, da se niko ne naljuti. Naša strana je neuporedivo pitomija, ali smo mi, hodajući, neprekidno bacali čežnutljive pogledu prema albanskoj strani, prema vrhovima zvanim Karanfili. Što bi rekla današnja omladina, zbilja izgledaju moćno.

Iako preumorni od penjanja na Popadiju, nismo htjeli da preskočimo još jednu atrakciju Prokletija, Ropojansku dolinu. Kao i sve što se nalazi u ovom nacionalnom parku, a djelo je prirode, izaziva divljenje.

Pošli smo da vidimo Oko Skakavice koje smo do tada gledali na fotografijama, ali, dolazak na lice mjesta nas je uvjerio da fotografija može da prenese boju rijeke i okolnu vegetaciju, ali ne i svečanu atmosferu toga mjesta, predivnu svježinu koja se osjeti i u sred ljetnje žege.

Pozdravljali smo se, sa žaljenjem s Prokletijama i sami sebi obećali da ćemo se prvom prilikom vratiti  ovom prelijepom dijelu naše domovine, koji je još uvijek nedovoljno poznat široj javnosti i koji decenijama čeka obećani put koji će biti bolja veza sa okruženjem. Na kraju smo ponovo navratili do vodopada Grlja da vidimo da li se promijenio od prethodne posjete. Nije, i dalje je podjednako očaravajući.

Imam utisak da je NP Prokletije popularniji među strancima. To je donekle razumljivo, jer naši ljubitelji planina najčešće idu na jednodnevne ture. Čini se da se situacija u poslednje vrijeme mijenja. Sporo, ali se napreduje. Postoji više mogućnosti za jeftiniji smještaj, na primjer. Pravi ljubitelji prirode znaju da cijene ljepotu Prokletija i za njih nema  nikakvih prepreka.